Državna mirovina? Ništa od toga. Uzdaj se use i u svoje kljuse

To je kao da svaki radnik u Hrvatskoj ima još jednu njemu nepoznatu osobu koju treba uzdržavati. Mirovina stoga niti ne može biti veća. Ekonomski pametno Brkljača tada zaključi kako uopće nije pametno uzdati se u državnu mirovinu već da bi svatko trebao štedjeti koliko može povrh obveznih mirovinskih davanja kako bi u mirovini imao kakvu takvu – materijalnu sigurnost.

Ministar Pavić je pak uspio izjaviti da sindikati obmanjuju javnost te da će oni koji počnu raditi s 18 ili 19 godina raditi samo do 60. ili 61. rođendana, nikako do 67 godine. Taj dugotrajni staž je rezerviran samo za one koji ne mogu naći posao odmah nakon srednje škole ili odu studirati pa onda ne mogu naći posao odmah nakon fakulteta.

Dakle, za većinu u Hrvatskoj budućnost ipak nije svijetla. Zato se ljudi sele. I nema tu nikakve razlike između političkih opcija, da ne bi bilo zabune. Ima tome već nekoliko godina kad sam se zaplela u telefonsku raspravu s Mirandom Mrsićem tada mirovinskim ministrom oko godina rada i visine mirovine.

I lijepo je meni on sve to ministarski objasnio izjavivši kako bi mi najbolje bilo da bez obzira na mirovinska davanja svakako štedim sa strane.

Stoga sam zaključila sljedeće i to mu i rekla: «Dakle, ja da požrtvovno radim, plaćam porez za vašu plaću, i vašu buduću povlaštenu mirovinu, doprinos za sadašnje umirovljenike, doprinos za svoje i kolektivno zdravstvo, da se u svojim srednjim 30 –tima skučim nabavkom neke nekretnine, da u ime demografske obnove rodim troje djece i odgojim ih požrtvovano radeći, da izdvojim iz plaće još pokoji krizni porez, da prihvatim kako cijene režija moraju rasti jer se usklađujemo s Europskom unijom te da naravno prištedim novac za dodatno ulaganje u obrazovanje svoje djece, da pazim da se zdravo hrane, da pomognem financijski roditeljima u mirovini jer su mirovine za koje izdvajam ionako malene te da svakako zbog duhovne i fizičke ravnoteže svake godine povedem obitelj na ljetovanje i zimovanje.

I kad sve to odradim, da svakako zaštedim u nekom crnom fondu za vlastitu mirovinu?» Sve sam to tako otprilike u dahu ispričala komedijaškim tonom, da je ministar odgovorio «Otprilike tako», a ja dodala «A što ćete vi raditi u međuvremenu da moja sudbina bude barem malo lakša?» ... Razgovor je završio jer više nije bilo vremena.

Sa svakim ministrom hrvatskog mirovinskog sustava razgovor bi bio isti. Stoga se način na koji vlast pristupa problematici mirovina može opisati besramnim, a prosvjedovanje opozicije smiješnim.

Brkljača je u pravu. Nema sreće od državne mirovine. Isto tako, bude li se mirovinskim sustavom upravljalo na način da se on prilagođava aktualnoj situaciji i dosljedno prati trendove hrvatske ekonomije taj je sustav osuđen na propast kao i svi oni koji u njega danas uplaćuju, ako se u njega pouzdaju.

Problem je, ili da se izrazim poslovno korektno za 21. stoljeće, izazov je toliki da se na mirovinski sustav ne može uspješno djelovati čeprkanjem po mirovinskom sustavu već djelovanjem na njega izvan njega. Produljivanje radnog vijeka je blijeda taktička mjera, jer ono što produljujemo je rad za niske zarade kad je riječ o većini, zarade opterećene ogromnim davanjima. Potrebno je omogućiti ljudima ne samo da rade nego da radom – zarade.

A to je zahvaljujući prevelikom broju sisača novca iz običnog hrvatskog radnika trenutačno za većinu nemoguće. Stoga je pitanje budućih mirovina pitanje za premijera i ministra gospodarstva. Svaki mirovinski ministar može biti samo statističar, kroničar jedne tužne priče i u konačnici za nikakav učinak sretan korisnik povlaštene mirovine.

Eto, u takvim uvjetima i ja bih mogla biti ministrica mirovinskog sustava. A i svaki srednjoškolac valjda.