Davor Gjenero: Evo koji su prioriteti nove hrvatske vanjske politike

Nedostatak svijesti o obvezama, koje proizlaze iz članstva u Uniji, Milanovićeva je administracija, međutim, u punoj mjeri pokazala tek nakon tog Predsjedničina upozorenja. Vrhunac takve politike nastupio je nakon 15. rujna 2015. godine, s početkom migrantske krize, u razdoblju kad je Milanovićeva 'neformalna' predizborna kampanja dosizala vrhunac. Naime, Milanović i njegova kamarila ocijenili su da je njihovo biračko tijelo sklono svojevrsnom 'antieuroinstitucionalizmu', pa je 'Vođa' s početkom migrantske krize počeo prkositi partnerima iz Unije, zanemarivati obveze što ih Hrvatska ima prema schengenskoj granici i dublinskim procedurama o odnosu prema tražiteljima azila u EU, i pritom se time  i hvaliti, jer da 'on ima srce', ali je i 'pametan'.

Zatvaranje vanjske granice EU prema Srbiji prvi je skandal 'velikog formata' što su si ga Milanović i njegovi podložnici dopustili. Reakcija Bruxellesa je, međutim, za njih bila iznenađujuća. Naime, Unija inače djeluje prema načelu solidarnosti, pa sve članice Unije formalno ili prešutno podupiru onu članicu koja je u sukobu s nečlanicom Unije. Milanovićeva sljedba očekivala je upravo takav odnos, a dobila nešto sasvim drugo – upozorenje da odmah mora omogućiti stanje na granici kakvo je Unija Srbiji  zajamčila ugovorima. Naime, načelo solidarnosti važi među ozbiljnim članicama Unije zato što se pretpostavlja da su to politički kompatibilne države, zasnovane na načelu vladavine prava, pa se očekuje i to da niti jedna članica svojim postupcima neće kršiti zajednički preuzete obveze EU. Milanovićevi diplomati čudili su se situaciji, a kad su se kolegama iz EU potužili na 'nepravdu', naišli su na iznenađenje, ali i prezir.

Lex Perković već je legendarni Milanovićev pokušaj izigravanja preuzetih obveza, a takvih je poteza bilo mnoštvo, što je Hrvatsku smjestilo u svojevrsnu europsku magareću klupu. Najgore je bilo to što su u migrantskoj krizi, kojom su Austrija i do neke mjere Njemačka, u savezništvu sa zemljama na ruti, nastojale ovladati, Milanović i njegova kamarila radili sve potpuno suprotno onome što se od njih očekivalo. Suradnjom sa zemljama na balkanskoj ruti Austrija i Njemačka su nastojale usporiti migrantski val, a Milanović i njegovi trabanti su ubrzavali taj tijek. Hrvatska nije poštivala svoje obveze prema schengenskoj granici. Bez suglasnosti susjednih zemalja, Mađarske, odnosno, Slovenije, slala je migrante preko svojih granica i dovela do toga da su obje članice EU, koje s Hrvatskom imaju kopnenu granicu, tu granicu fizički zatvorile, a Mađarska je usto prekinula i željeznički i promet.

Predsjednica je sve vrijeme migrantske krize upozoravala na ono na što su Milanovićevoj Vladu govorili i u Bruxellesu: da je njen posao štititi vanjsku granicu EU i kontrolirati tko preko nje ulazi u Hrvatsku i o tome, sukladno procedurama, voditi evidenciju. To Milanović i njegovi jednostavno nisu htjeli raditi, a posljedica je potpuna kontaminacija odnosa sa svim susjednim državama.

Predsjednica je u političku arenu ušla s konceptom nove vanjske politike, u kojoj bi Hrvatska bila okosnica novoga fleksibilnog povezivanja unutar EU: onoga na okomici sjever-jug. Povezivanje Jadrana s Baltikom obuhvaća suradnju unutar Srednje Europe, i to i sa zemljama Višegradske skupine, ali i Slovenijom i Austrijom. U toj se suradnji otvaraju infrastrukturne i energetske dimenzije, a Hrvatska dobiva šansu postati svojevrsnim vratima Srednje Europe prema globalnim tržištima. Predsjedničina koncepcija usklađena je s europskim načinom političkog koaliranja, ali i euroatlantskim vrijednostima, pa je odmah naišla na otvorene simpatije globalne politike. Jedino je Milanovićeva sljedba rogoborila o dvjema vanjskim politikama, a kad je predsjednica ljetos otputovala na Balaton, na summit Višegradske skupine, bila je izložena otvorenom političkom linču.

Nakon političkog poraza Milanovićeve sljedbe na parlamentarnim izborima, u vanjskopolitičkom smislu Hrvatska govori samo jednim jezikom. Koncept predsjednice Grabar Kitarović očito je i koncept Vlade. Da bi on bio ostvariv, Hrvatska mora u najkraćem roku sanirati svoju europsku poziciju, ali i odnose sa susjedima. Premijer je vrlo racionalno odabrao Sloveniju kao prvu državu koju će posjetiti. Jasno je da na prvom susretu nije bilo moguće odmah riješiti sve probleme, a pitanje razgraničenja očito će ostati otvoreno još dugo vremena.

Međutim, premijer Orešković, po svemu sudeći, ispravno je procijenio da je njegov slovenski kolega Miro Cerar, za razliku od Milanovića, tijekom migrantske krize primjenjivao dobru strategiju. Slovenija se trudila, koliko je mogla, poštivati svoje europske obveze i time je stekla povjerenje u Austriji, kakvo do sada nikad nije imala. Cerar je pokrenuo i inicijativu zaustavljanja vala migracije na granici Grčke i Makedonije, a u Austriji je stekao poštovanje time što Makedonija redovito uradi ono što on predloži. Austrijanci bi htjeli ojačati ulogu zemalja Srednje Europe u EU, pa im pritom treba i suradnja s Hrvatskom. Orešković je u Ljubljani već otvorio vrata za takvu trojnu suradnju, Predsjednica će uskoro ugostiti svoga slovenskoga i austrijskog kolegu, a novi šef hrvatske diplomacije uskoro putuje u Austriju.

Istovremeno, dok je premijer bio u Sloveniji, ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač bio je u BiH i zaigrao na pravu kartu u želji da doprinse konsolidaciji susjedne države, ali i snaženju položaja Hrvata u njoj. Europeizacija BiH je proces u kome Hrvatska najviše može pomoći, a poziv bosansko-hercegovačkim Hrvatima da u tome preuzmu liderstvo, pobjedonosna je kombinacija.

Hrvatska je sada napokon dobila administraciju koja razumije pravila djelovanja unutar EU, ali i svoje obveze koje proizlaze iz članstva u njoj. Te se obveze tiču i djelovanja u bruxelleskim forumima, odnosa sa susjedama unutar EU, izgradnje europskih savezništava, ali i zajedničke europske politike proširenja. Crna Gora, Srbija, Makedonija, Albanija i Kosovo morat će se uskoro naći na rasporedu šefa diplomacije, a i on i premijer moraju priskočiti u pomoć Predsjednici u njenu uspješnom građenju novih savezništava unutar EU.

Nova vlada mora biti pragmatična, upravo kao što je pragmatična i Predsjednica, koja je svjesna da se dobrom političkom suradnjom otvaraju i šanse za ekonomsko jačanje i rast Hrvatske