Croxit: Englezi su shvatili razliku između svojevoljno izaći i biti izbačen

Izbacivanje Engleske s Eura u Francuskoj od strane Islanda rezultatom 2:1 čija prva momčad je bez daljnjeg hit natjecanja poslastica je za sakupljače nogometnih rariteta.

Singlica s ovom utakmicom svakako je Rapsodija u plavom. Sama reprezentacija Islanda, prema vicu koji kola među ljudima sklonim humoru, selekcionirana je tako da su od ukupnog stanovništva Islanda odbijene žene, mlađi od 18, stariji od 35, pretili i gojazni, zaposleni, zatvorenici među kojima prednjače bankari, slijepi, bolesni, navijači i popratno osoblje reprezentacije što rezultira brojem od 23 igrača, uz činjenicu da je trener Šveđanin što uspjeh Islanda čini vrednijim od neuspjeha Engleske koji bi bio tragičan da nije komičan.

No „budimo realni". Engleska je ipak drugorazredna nogometna sila Europe i svijeta, skupa s Francuskom, Španjolskom, itd., dok su prvorazredne nacije ipak one poput Brazila, Njemačke, Italije, Argentine, itd.

U njezinom društvu, a nakon osmine finala, našle su se Španjolska i Hrvatska. Iz hrvatske „skupine smrti" u četvrtfinalu nema nikoga i toliko je pametnome dosta kad smo u nebesa uzdizali svoju skupinu kao vrlo tešku. Nasuprot Engleskoj koja je izašla iz EU i izbačena je s Eura 2016., Hrvatska je naravski „nezasluženo ispala" i istovremeno je na dnu EU što se de facto svodi na činjenicu kao da niti nije u EU. U tom svjetlu mnogi danas, poput nekad dječaka, a danas već momčine čudnog imena, zahtijevaju raspisivanje sličnog referenduma i u RH vjerojatno nesvjesni činjenice koliko je truda bilo potrebno da „ispadnemo" iz balkanske kaljuže i vratimo se u stoljetno okruženje dekadentne Srednje Europe.

Vratimo se Croxitu ili izbacivanju Hrvatske s Eura. Kritike na račun reprezentacije izrekao sam u medijima, na televizijskim i radijskim postajama, na popularnim tribinama i u kolumnama na portalima prije prvenstva i nakon ispadanja.

Kao što sam javno rekao 10. 06. 2016. na HTV-u da utakmica traje 90, tj. 120, a ne 87 ili 117 minuta, pri čemu sam optužen „da vrtim nož u rani" što je i bila moja namjera, pokazalo se da sam na moju i žalost mnogih kojima je stalo do naše reprezentacije i „lijepe igre", bio „bolno u pravu". Nakon 110 minuta igranja koliko-toliko uspješne defanzivne igre na koliko-toliko traljave polukontre i kontre, odjednom je momčad zastala u fazi napada i zaboravila se vratiti.

Teško je zamjeriti igračima, ali nikako treneru, pardon „serviseru" kojeg su ljudi njegove razine razumijevanja nogometa krstili „prvim trenerom reprezentacije" (izraz „izbornik" je eskapistički, jer se teret „uigranosti" stavlja na leđa igrača, a njihov izbor na leđa „nedužnog izbornika" što je blesavoća sui generis). No, ostavimo se trenera i okrenimo se onima koji su ga izabrali. Krenimo još dalje i okrenimo se onima koji su njima pripustili „ulazak" u hrvatski nogomet, itd., no to je već pitanje za povjesničare nogometa u Hrvata.

Na trenerskoj razini među velikanima struke u Hrvata, kao što su Bukovi, Zebec, Horvat, Kaliterna, Ivić i drugi treba tražiti krivce, jer nisu za sobom ostavili dovoljno utjecajnu generaciju mlađih trenera koji bi spriječili ove gluposti i sramoćenja, ne Domovine, Nacije, Hrvatske, ne čak niti Hrvatske nogometne reprezentacije, nego ljepote nogometne igre po kojoj su hrvatski igrači, klubovi i reprezentacija bili poznati još otkad je z Zagrebu Hitrec zabio dva komada Zamori. Propusti trenera i saveza su ključni.

I oni su se manifestirali propustima u fazi obrane i na koncu zgoditkom Portugala, iako samo na simboličkoj razini.

No propusti su dublji. Zamislimo da je Hrvatska dobro odigrala u fazi obrane od 110 do 120 minute susreta. Što se dogodilo u međuvremenu? Koji su to rasni strijelci bili u izglednim i uigranim akcijama i prilikama tijekom susreta? Strijelci po kojima je Hrvatska uvijek bila poznata? I tako dolazimo do pitanja zašto primjerice najbolji strijelac Hrvatske nakon Šukera nije igrao za reprezentaciju? Zar nije zadnjih nekoliko sezona zabijao na dva kontinenta? Zar nije iskusan? Zar nije barem dvostruko bolji od pozvanih? I na koncu zar nije činjenica da ne bi bio baš najstariji igrač u momčadi?

Ukratko, površno bi bilo reći da je Hrvatska „izbačena" s prvenstva. Je, istina je, Portugal je pobijedio lijepim zgoditkom i uz bjelodane previde suca na zalasku karijere. Ali istina cjeline je da je Hrvatska davno prije prvenstva odlučila „svojevoljno izaći s prvenstva" bez ispaljenog metka. Ne može se igrati bez igre, bez uigrane momčadi, bez trenera i saveza i u toj je situaciji plasman na prvenstvo i prolazak skupine čudo nad čudima, iznimna sreća, ali zavaravati same sebe da smo samo „izbačeni" (ili nedajbože „nepravedno izbačeni", jer uvijek su nam „drugi" krivi), a da nismo prethodno „izašli" s prvenstva prije nego što smo i „ušli" velika je naivnost, neznalaštvo, nepodnošenje opravdane kritike i samoobmana kojoj su Hrvati svuda pa i u športu poslovično skloni.

U tom svjetlu podjednako je domoljubno, hrabro i predano „očuvanju (lijepe) igre" svako nastojanje da se stvar promijeni u korijenu, a ne površinski, da se podrži dakle bolna promjena u tuzemnom nogometu, samim time i u ostalim sferama života, a na koncu da se podrže i spomenute Škotska, Sj. Irska, pa i Wales ako bi izrazili želju ostati tu gdje im je i mjesto.