Bijeg od prošlosti, okretanje budućnosti, mi ili oni

Često se čuje parola kako trebamo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Kako nema koristi od rasprava o Drugom sv. ratu, o ustašama i partizanima, o crnima i crvenima jer one samo slabe hrvatsko društvo. Prilično sam uvjeren kako nam je potrebno ostati u prošlosti dok god ne razriješimo odnose koji se iz te prošlosti vuku do današnjih dana. Jer to nasilje koje se dogodilo i događalo nakon 1945. godine poremetilo je naravne društvene odnose, zdrav i logičan društveni poredak.

Najprije taj prestrašan zločin. Pobijeno je oko dvjesto tisuća ljudi, civila, djece, zarobljenih hrvatskih vojnika. Sve redom što je disalo domoljubljem i hrvatskim državotvornim idejama. Umjesto da zasnuju obitelji poubijani su, pobacani po šumskim jamama, poklani, strijeljani i bačeni u te bezdane povijesnoga zaborava. Gledano njihova nerođena, a onda i protjerana pokoljenja, hrvatski narod je prepolovljen. Bio je to organizirani državni teror, organizirani zločin koji je idejno osmislila Komunistička partija, a sproveli su ga partizanski borci. Zločin je to tisućljeća, bez i jedne kazne, koji do danas vapi za zadovoljštinom.

Drugi ogromni krimen je bezočna pljačka koja je započela tzv. oslobađanjem zemlje. Popljačkano je sve što se moglo ukrasti. Stanovi, zemlja, novac, tvornice, stoka, pokretnine i nekretnine. Sve to je pokradeno pod patronatom i ideološkim obrascem Komunističke partije Jugoslavije pa tako i Hrvatske. Ta pljačka, otimačina, grabež, lopovluk, krađa prozvana je nacionalizacijom, ozakonjena je i partijski su je ideolozi nazivali eksproprijacija eksproprijatora.

I treći, danas najopasniji čin ovog zločinačko-kriminalnog djela datiranog s početkom 1945. godine jest taj što je obiteljska etika tih roditelja - poslijeratnih partizana, boljševika, komunista prožeta tim poratnim zločinima i kriminalom, odgojem prenijeta na njihovu djecu. Možemo pretpostaviti da su u tim masovnim ubojstvima sudjelovali i znali za njih desetine tisuća partizanskih boraca i članova Komunističke partije Hrvatske. Isto tako da su u pljački pod egidom nacionalizacije sudjelovali gotovo svi ti vrli borci i članovi partije. Tu se brojka penje na više stotine tisuća članova partije i partizanskih kriminalno zločinačkih hordi (tako dolazimo do onih Tuđmanovih 25 posto koji ne žele Hrvatsku).

Ti su ljudi te zločine i tu pljačku ugradili u temelje svoje obitelji. Njihova je materijalna egzistencija počivala, zapravo bila utemeljena na pljački. Zločin i lopovluk bila je omerta velike većine tih partizanskih i komunističkih obitelji. Taj zavjet šutnje nije imao za posljedicu samo zatiranje znanja i informacije o počinjenim zločinima, zvjerstvima, masovnoj krađi i lopovluku s kojim su te obitelji započele svoj život. Daleko važnija posljedica jest iskrivljeni vrijednosni sustav tih obitelji, iskrivljena obiteljska etika, potpuno pomaknuti sustav morala, ako je to više uopće moguće nazivati moralom. U takvom su obiteljskom okruženju, u takvom kriminalnom vrijednosnom sustavu odgajana djeca koja su danas odrasli ljudi u pedesetim, šezdesetim godinama i koji upravljaju državom, bankama, medijima i gotovo svim većim i važnijim trgovačkim i proizvođačkim tvrtkama u Hrvatskoj.

Kada dijete odgajaju otac i majka koji su prethodno sudjelovali u masovnim ubijanjima civila i zarobljenika, potom su nekom nesretniku u elitnoj četvrti grada ured noći kundakom razvalili bravu, istjerali ga iz kreveta i naredili mu da se sa svojom obitelji u roku od pola sata spakira i nestane u noć, e onda su to čudni roditelji koji će proizvesti i čudnu djecu. Ta će djeca biti odgajana po modelu kako neki zločini zapravo nisu zločini i kako neke krađe zapravo nisu krađe. Ti će roditelji odgajati svoju djecu tako da im prikažu kako neke krađe i zločini imaju smisao jer su osveta pravednika, a oni su pravednici. Vremenom će osveta izblijediti, ostati će model kriminala i zločina, a oni će se i dalje smatrati pravednicima. Tu će djecu njihovi roditelji odgajati na način da operu svoju savjest partijskim dogmama kojima će pravdati strahote koje su počinili, ruke krvave do lakta i vlastite domove koje su oteli i nakrcali ukradenim vrijednostima poput špilja razbojničkih. Kako iz takve obitelji može proizići, izrasti, osoba utemeljena na moralu i etici onako kako tu sociološku disciplinu vidi tradicija naše hrvatske i kršćanske kulture?

Današnje hrvatsko društvo je prožeto djecom iz tih kriminalnih i zločinačkih obitelji. Stoluju na važnim poslovnim, financijskim, medijskim, pravosudnim sinekurama, u dijelu najutjecajnijeg visokog školstva i što je najvažnije u aktualnoj državnoj vlasti. Njihovi se vrijednosni sustavi najčešće slični roditeljskim. Nema veze jesu li ti partizanski sinovi stekli obrazovanje, proputovali civiliziranim svijetom, izučili filozofiju prava, pravde i poštenja, bavili se glazbom i skladali klavirske partiture za njih je hrvatski narod genetski zločinački narod. A kad je netko genetski zločinac onda nema razloga prema njemu biti pošten i pravedan. 'Milost ne tražim niti bih vam je dao', geslo je pod kojim obračun traje do danas -  'Ili mi ili oni'.

Upravo u toj filozofiji krije se nepomirljiva koncepcija života s kojom nema pregovora, dogovora ili pomirbe. S tom filozofijom se može pregovarati tek nakon pobjede, a pomirba je moguća tek nakon kajanja. I tek tada će hrvatsko društvo krenuti naprijed i početi normalno živjeti. Zato je potrebno govoriti o ovim temama, stalno i uporno. Svaki pokušaj okretanja od toga, svaka parola tipa 'okrenimo se budućnosti' je najobičnije sakrivanje zločina i lopovluka. To je kao kad zateknete lopova u pljački ili zločinca u zločinu susjed, a on vam kaže, 'okrenimo se budućnosti'.