Beogradski poučak – „regionalka“, ne hvala!

Svako malo se u medijima aktualizira pitanje regionalne nogometne lige. Svako toliko provuče se teza o „nezanimljivosti“ MAX TV Prve lige, o nedostatku „pravih suparništava“, o tome kako bi za hrvatski nogomet bilo sjajno da se ponovo igraju „večiti derbiji“ Hajduka i Partizana te Dinama i Zvezde. Pokušavao sam u razgovorima vođenim na tu temu, a bilo ih je itekako ozbiljnih ( vodeći ljudi hrvatskog nogometa nisu ostali imuni na medijsku artiljerijsku pripremu udruživanja na „fudbalskoj“ osnovi ), iznositi argumente zašto nam takva avantura može donijeti isključivo zlo, nikakvo dobro i dobitak, ali nisam uvijek uspjevao uvjeriti partnere u razgovoru.

Dobri prijatelj, iskusni novinar i urednik, Mihovil Švigir, i dan danas istrajava na svojoj romantičnoj viziji „suparništva i sportske neizvjesnosti“ koju bi regionalna nogometna liga „probudila“. Nadam se da su utakmica Srbije i Albanije, te dvoboj Partizana i Zvezde, koje su hrvatski gledatelji mogli pratiti na specijaliziranim kanalima Arenasporta i Sportkluba proteklog tjedna, ako ne zauvijek, a onda barem za dugo razdoblje izbrisali svaku pomisao o takvom „buđenju“. Ali, evo prvo malo podataka koji dosta grubo ruše mitove o veličini YU, a kasnije srpskog nogometa ( kao i o snazi nogometa u „regionu“ ). Od drugog svjetskog rata do 1990. godine, YU reprezentacija nastupila je  na 7 od 11 Svjetskih prvenstava. Od 1960. do 92. igrala je na 5 od 9 Euro smotri, s tim da je 76. godine Jugosalvija bila domaćin. Od osamostaljenja, Hrvatska je nastupila na 4 od pet EP i na 3 od 4 SP. To znači da imamo 7 od 9 i izvrsne izglede da ostvarimo 8 od 10 odlazaka na velika natjecanja. Srbija ima 4 od 9, Slovenija 3 od 9, a BiH je jednom otišla na veliko natjecanje. Crna Gora i Makedonija to još uvijek sanjaju. U klupskoj konkurenciji, od 55/56., u 37 sezona, YU klubovi krenuli su 148 puta u europska natjecanja – 56 puta ispali su u prvom kolu. Zvezda ima Kup prvaka, s glavnim igračem Hrvatom – Robertom Prosinečkim, Dinamo ima Kup velesajamskih gradova, ostalo je nešto malo polufinala i apsolutna europska margina u prosjeku.

U 20 samostalnih godina, Zvezda i Partizan odigrali su 10 euro sezona, a hrvatski klubovi 14 euro sezona, s tim da su europske rezultate ostvarili i Varteks, Osijek, Slaven Belupo. Slovenski klubovi nikada nisu ništa napravili u YU ligi, posljedično ni u Europi, a sa samostalnom ligom ( osjetno slabijom od Hrvatske ), Maribor je ozbiljan participant u Europi. Sljedeći mit koji se uporno servira je onaj o „nevjerojatnoj“ gledanosti i posjećenosti utakmica. Ako apstrahiramo razdoblje od 50-tih do 80-tih godina, kada osim „živog fudbala“ radnička klasa nije imala Bog zna kakve zabave, kraj osamdesetih donosi sasvim drugačiju sliku. U sezoni 88/89, kada za Dinamo igraju Ladić, Soldo i Šuker, a za Hajduk Asanović, Bilić i Bokšić derbi gleda 40 tisuća, ali Hajdukov je prosjek 5.000, kao i Dinamov, a Radnički iz Niša na Poljudu gleda 2390 gledatelja. Borac iz Banja Luke na Maksimir je privukao 1440 navijača. Rijeka te sezone, s Gabrićem, Peršonom i Scorijom ima prosjek dvije tisuće, a Spartak gleda 1300 ljudi. Kakve su probleme imali klubovi s „manjkom identiteta“ i u YU ligi, svjedoče podaci o gledanosti utakmica FK Rada – prosjek je 1000, protiv Slobode 143, a Dinamo je privukao „velikih“ 515!

Za potrebe jedne sportske konferencije, prošlog smo proljeća proveli i istraživanje o „primamljivosti regionalke“ za hrvatske ljubitelje nogometa. Agencija Ipsos Puls telefonskom je anketom na uzorku od 1200 ispitanika dobila vrlo zanimljive rezultate. Čak 53 % ispitanika uopće nije zainteresirano za takvu ligu. Još gotovo 23 % bilo bi za takvu ligu, ali samo uz uvjet da hrvatski klubovi normalno igraju nacionalno prvenstvo ( to je, jednostavno, nemoguće – nema dovoljno termina za provođenje paralelnih natjecanja ). Više od 54 % ispitanika vrlo je zrelo procijenilo da se takvo natjecanje ne može regularno provesti – za što smo, nadam se, dobili konačnu potvrdu utakmicom Srbija – Albanija. Zanimljivo, očito nedostatno informirani, 42 % ispitanika vjeruje da bi takva liga podigla kvalitetu nogometa u Hrvatskoj. Jedan posto više ne vjeruje u to. Jedna od osnovnih teza vašeg komentatora u svim tim raspravama bila je da generacije post devedesete – mladići koji danas imaju između 17 i 24 godine – jednostavno ne poznaju suparništvo Zvezde i Dinama u sportskom smislu i da, eventualno, prepoznaju takve dvoboje na nacionalnoj razini. Potvrdio je to i odgovor na pitanje – što biste radije gledali – Rijeka : Dinamo u MAX TV Prvoj ligi, ili Dinamo – Partizan u „regionalki“. Uvjerljivih 51 % radije gleda domaće obračune.

Bilo je tu još zanimljivih pitanja i odgovora, ali najzanimljiviji je podatak da bi čak 45 % hrvatskih ljubitelja nogometa bilo zainteresirano za ligu Srednje Europe, s Austrijancima, Slovencima, Česima, Slovacima, Mađarima. Ali, nikome od spomenutih ne pada na pamet dirati nacionalna prvenstva. Svi ovi podaci navedeni su samo kao ilustracija nekadašnjeg stanja i mitova koji se stvaraju o ligi i nogometu koji je bio krcat skandalima, o ligi u kojoj je igralo 20 različitih klubova iz Srbije i samo 9 iz Hrvatske ( 7 iz BiH, 5 iz Makedonije, po dva iz Slovenije i Crne Gore ). Gotovo je nevjerojatno kako smo skloni po blatu povaljati nacionalno nogometno prvenstvo, ne priznajući mu čak ni činjenicu da je gotovo cijela aktualna postava „Vatrenih“, izuzev tek Rakitića, stasala na terenima HNL-a. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da je MAX TV Prva liga u odnosu na natjecanja u „regionu“ jednostavno „dom kulture s dva vodoskoka“, bez ikakve želje da prikrijem probleme  koji opterećuju naše  nacionalno prvenstvo. I gostovanje naše reprezentacije u Beogradu popraćeno je divljačkom „navijačkom“ mržnjom, baš kao i gostovanje Albanije. Liga bi bila baš zgodan poligon za morone sa svih strana „navijačkog“ spektra, da pokažu vještine vrijeđanja, uništavanja, vrlo izgledno i teških ozljeđivanja ili ubijanja.

Nogometni svijet davno je krenuo drugim putem. Putem uređenih stadiona, putem stvaranja momčadi koje će prezentirati vrhunski nogomet, putem nogometa za gledatelje, a ne za divljake koji se samoprozivaju „navijačima“. Prvi korak je infrastruktura i upravo zato će, na novoj Kantridi, Rijeka poletjeti još više. Pustimo priče o „regionalki“ s mirom. Na hrvatskim terenima dovoljno je kvalitete i talenta da nas budućnost ne mora brinuti. Samo, dajmo napokon i nogometu priliku.