Arbitraža otkrila tipični konjušarsko-sluganski mentalitet naših političara

Hrvatska je 2015. godine izišla iz arbitražnog postupka, a hrvatske vlasti na temelju odluke Hrvatskog sabora iz iste godine i dalje rezolutno stoje na stajalištu da je arbitraža nepovratno kompromitirana nezakonitim postupcim slovenske strane. Arbitraža kao sredstvo za mirno rješavanje sporova zapravo predstavlja suđenje, a stranke se sporazumno (dobrovoljno) obvezuju na arbitražni postupak. Govoreći o ishodu arbitraže, tj. o presudi koja se na temelju pozitivnog prava donosi nakon arbitražnog postupka, Haaška konvencija propisuje da "pribjegavanje arbitraži uključuje obvezu podvrgavanja presudi u dobroj vjeri".

Argentina je odbijala izvršenje arbitražne odluke

No, budući da se kod arbitraže ne radi o stalnome sudu, tijekom povijesti međunarodnog prava bilo je slučajeva da se je dovodila u pitanje objektivnost sudaca, koja je svakako znatno veća kod sudaca stalnih sudova koji su manje izloženi mogućem utjecaju parničnih stranaka. Udžbenici za međunarodno javno pravo (J. Andrassy) tako navode primjer Argentine koja je 1978. odbila postupiti prema odluci arbitražnog suda o njezinu razgraničenju s Čileom u području prolaza Beagle, smatrajući arbiražnu presudu ništavnom, a razlozi za ništavnost bile su argentinske tvrdnje da je Sud netočno tumačio argentinske stavove, da su zaključci suda kontradiktorni, da presuda sadržava povijesne, zemljopisne i interpretativne netočnosti te da sud nije ravnomjerno ocjenjivao dokaze. Spor je kasnije riješen uz posredovanje Svete Stolice.

Nije, dakle, prvi put da je jedna parnična stranka odbija izvršenje odluke, ali je svakako prvi put u povijesti međunarodnog prava da postoje jasni i nedvosmisleni dokazi (transkripti i tonski zapisi iz 2015.) o tome da je jedna parnična stranka počinila nezakonite postupke. To što je arbitraža nastavljena i nakon otkrića nezakonitosti i što je Arbitražni sud i nakon utvrđenja da je slovenska strana povrijedila odredbe Sporazuma o arbitraži zaključio da Sporazum o arbitraži ostaje na snazi – to svakako ne će u sutrašnjim analizama stručnjaka za međunarodno pravo biti ocijenjeno kao potez koji je pridonio razvoju međunarodnog prava i povjerenju u međunarodno pravosuđe.

Slovenske ucjene i pritisci i hrvatsko sluganstvo

"Začudo", ishod arbitraže jednak je onome koji je spomenut u transkriptima i snimkama "Večernjaka" iz 2015., zbog kojih je Hrvatska – jasno – i izišla iz arbitražnog postupka. 

Kad je u pitanju slovenska strana, onda treba jasno reći da je Slovenija u svim ovim peripetijama oko razgraničenja imala jasan državni strateški cilj, za koji je bila spremna na različite političko-diplomatske ucjene i pritiske, i da je odlukom arbitraže taj cilj ostvarila, iako, doduše, ne u maksimalističkome opsegu, s obzirom na to da nije dobila izravan pristup/doticaj s otvorenim morem. Ono što zabrinjava jest ponašanje hrvatske strane, tj. ponašanje hrvatskih političara koji su po n-ti put demonstrirali tako tipični konjušarsko-sluganski mentalitet koji u borbi za hrvatske interese uvijek podvije rep, ako se već ne radi i o klasičnoj izdaji.

"Gaf" druga Ivice Račana i europska politika "nema alternative"

Drug Ivica Račan, koji je svoju političku karijeru izgradio u vremenu dok su se studentima-proljećarima lomila rebra, u sporazumu sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom Sloveniji je prepustio više od tri četvrtine zaljeva (prepuštanje hrvatskog teritorija u političkom je kodu komunista koji su nakon Drugoga svjetskog rata od Hrvatske istrgnuli Bosnu i Hercegovinu - čak i dijelove koji su po sporazumu Cvetković-Maček pripali Hrvatskoj - istočni Srijem, Boku kotorsku, ali i dvadesetak sela na granici sa Slovenijom). Sporazum je predviđao i  to da će Slovenija dobiti pristup međunarodnim vodama putem dobivanja koridora (u međunarodnom pravu do sada nepoznata nakarada poznatija kao "dimnjak"). Sporazum nije prošao u Hrvatskom saboru, no on je postao politički akt koji je Sloveniji kasnije u pregovorima davao prednost jer je na neki način definirao hrvatsku "startnu poziciju".

Račanov "gaf", kako ga neki nazivaju, kasnije se je mogao ispraviti jedino ustrajanjem na tome da se spor riješi pred Međunarodnim sudom za pravo mora. No, od Sanadera instalirana Jadranka Kosor popustila je pred pritiscima slovenske strane (koja se opravdano boji postupka pred sudom u Hamburgu), a vodeći se Sanaderovim načelom kako ulazak u sankrosantnu Europsku uniju (EU) "nema alternative", s obzirom na to da će nakon ostvarenja toga vrhunaravnog cilja hrvatske politike u Hrvatskoj teči jedino med i mlijeko.

 Da je Hrvatska imala imala barem malo hrabrije političare, ishod spora bio bi sasvim drugačiji, no sluganstvo ostaje patološka crta hrvatske političke klase.

Ustrajati u neprihvaćanju arbitražne odluke i preispitati odnos prema Sloveniji

Nakon svega, Hrvatska treba ustrajati u stavu da ne prihvaća odluku arbitraže zbog nezakonitosti slovenske strane. To što Njemačka inzistira na provedbi arbitražne odluke ne treba čuditi, jer je jasno da Merkeličina vlada posljednjih godina provodi prema Hrvatskoj neprijateljsku politiku stvaranja "Zapadnog Balkana" (slovenske rigorozne kontrole na granici se i vrše prema naputcima tetke Anđelke iz Berlina), a bitno je to da Hrvatska u ovome slučaju ima potporu SAD-a koji jasno ističe kako je riječ o bilateralnom pitanju (ozbiljniji poznavatelji politike svjesni su i toga da su upravo službe SAD-a otkrile muljaže od strane Slovenije).

S druge strane, Hrvatska – prema starome diplomatskom načelu "do ut des" - treba preispitati i svoj odnos prema Sloveniji, koju se i dalje bez iznimke smatra "prijateljskom zemljom", zaboravljajući pritom da su postupci slovenske političke elite posljednjih 100 godina vrlo često išli protiv hrvatskih interesa. Od Antona Korošeca koji se nakon atentata na Radića priklanja kralju i postaje predsjednik jugoslavenske vlade preko dogovora srbijanskih i slovenskih političara na hrvatsku štetu početkom devedesetih (Srbija Sloveniju pušta iz Jugoslavije pod uvjetom da slovenska strana prizna Srbima u Hrvatskoj pravo na samoopredjeljenje) i simuliranog/opteretnog rata protiv JNA pa do Ljubljanske banke i blokiranja pregovora s EU.

Pritom valja apostrofirati kako je u Sloveniji i dalje vrlo jak utjecaj bivših udbaških struktura, vjerojatno jači nego i u Hrvatskoj, pa u tom kontekstu treba tumačiti protuhrvatske poteze slovenske politike. Slovenski je narod s druge strane i vjerski i kulturno blizak hrvatskome, i nema nikakve sumnje da će Hrvati i Slovenci nakon što se riješe političara i mentalnog sklopa iz bivšeg jugoslavensko-komunističkog režima razvijati dobrosusjedske odnose, kao dva stara i kulturna naroda srednje Europe.