Vozili su za život, odvezli su ih u smrt: Priča o Mihajlu Zeri

"Kad se spomene Vukovar, svima nam je prva pomisao hrabrost i požrtvovnost branitelja, a odmah nekako nerazdvojno s njima je spomen na vukovarsku bolnicu i njeno osoblje. Bolnica je bila mjesto nade i spasa za mnoge civile i ranjenike u trenucima kada je obrana grada Vukovara bila slomljena. Tijekom napada na grad liječničku pomoć u Medicinskom centru Vukovar dobilo je 3400 osoba. Kirurški je bilo obrađeno između 2500 i 2900 ranjenih." (Vukovarska bolnica – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka, Ivo Lučić)

Prof. dr. sc. Ivo Lučić zapisat će i: "Hitna pomoć u ratnim uvjetima u Vukovaru, gradu koji je neprestano granatiran, imala je poseban status, a njezini djelatnici posebno poštovanje. Oni su bili ti koji su riskirali živote izvlačeći i prevozeći ranjenike. Prevozili su i mrtve i žive, civile, hranu gorivo, a sve to do posljednjeg dana."

Ipak, spominjući djelatnike Hitne pomoći, uz beskrajno poštovanje liječnicima i sestrama koji su svakodnevno izlagali svoje živote i do granica izdržljivosti danonoćno radili, ne možemo i ne smijemo zaboraviti na njihove vozače, od kojih su gotovo svi tragično završili. Naime, od njih jedanaest koji su živi dočekali slom obrane grada (jedan je kao teški ranjenik prethodno evakuiran iz Vukovara), ulaskom JNA i četnika u bolnicu, osmorica su izdvojeni, jer im nije bilo dopušteno svrstati se među bolničko osoblje, deportirani na Ovčaru i tamo zlostavljani, tučeni, te naposljetku, mučki ubijeni i bačeni u jamu u kojoj su zakopani. Njihova imena su: Ilija Asađanin (priču o njemu možete pročitati OVDJE.

Ivan Buovac, Zlatko Krajinović Brzi, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho i Mihajlo Zera – vozači Hitne te Dragan Gavrić i Zlatko Jarabek – vozači logistike

Mihajlo Zera rođen je 7. kolovoza 1955. godine u Vukovaru kao stariji sin Justine rođ. Vaselek i Vasilja Zere. Osnovnu školu pohađao je u nekadašnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Od najranijeg djetinjstva i odrastanja na Goldschmidtovom salašu u blizini Vukovara, Mihajla će krasiti ljubav i prema ljudima i prema životinjama, a oni koji su ga poznavali istaknut će kako je oduvijek volio druženje s prijateljima te da je bio vrlo radišan, ili je radio nešto oko svoje kuće, ili je pomagao drugima.
Dana 11. lipnja 1977. godine Mihajlo se oženio Katicom rođ. Kaloci koja im 1978. godine rađa sina Dragana, a potom 1981. i kćer Jelenu.

Mihajlov prvi posao bio je u Tvornici Borovo, u Valjari, a potom je dugi niz godina radio u Čazmatransu u Čazmi, kao vozač cisterne. Pred sama ratna zbivanja zaposlio se kao vozač šlepera kod privatnika iz Vukovara, no na poziv dr. Vesne Bosanac kako se traže vozači u bolnici, budući da se vozači srpske nacionalnosti nisu više pojavljivali na poslu, odaziva se odmah te već u lipnju odlazi u vukovarsku bolnicu, na radno mjesto vozača hitne pomoći.

Obitelj Zera prije Domovinskog rata živjela je na vukovarskom Sajmištu, u ulici koja vodi prema obližnjem selu, Petrovcima. Već krajem kolovoza, stanovnici toga dijela Sajmišta upozoreni su kako je bolje da osobna vozila parkiraju bliže sredini ulice, zbog mogućeg napada JNA iz smjera Petrovaca. Iako je tada bila tek desetogodišnja djevojčica, Jelena Zera dobro se sjeća trenutka kada se začula tutnjava tenkova i transportera:

"Mislim da je to bilo 5. rujna 1991. godine. Vidjeli smo ih kako 'izniču' iz dole. Dio susjeda je u panici bježao kroz vrtove, a mi smo, mama, baka, brat i ja trčali niz ulicu prema trafostanici gdje je mama parkirala automobil. Oko nas su letjeli meci, danas kada razmišljam o tome vjerujem kako nas nisu imali namjeru pobiti, jer su to s te udaljenosti mogli lako učiniti, bilo je to iživljavanje. Pamtim i jednu nestvarnu sliku, naš susjed koji je tada imao jednogodišnje blizance s kojima je bio sam kod kuće jer mu je supruga radila, zgrabio ih je svakog pod jednu ruku i trčao zajedno s nama. Mama i baka su sjele naprijed u automobil, nas djecu, brata mene i blizance su zgurali na zadnje sjedalo, a on je visio sa strane suvozača, držeći se za krov i vrata automobila. Tada smo uspjeli pobjeći i skloniti se kod jednog obiteljskog prijatelja, a nakon općeg napada deset dana kasnije, trajno smo prešli u bolnicu". 

Preživjeli medicinski djelatnici ratne vukovarske bolnice, ali i brojni ranjenici koje je zajedno s medicinskom ekipom kroz kiše metaka i granata koje su danonoćno zasipale vukovarske ulice, uspio dovesti do bolnice, odreda će se Mihajla Zere prisjetiti s poštovanjem i zahvalnošću. Uz neprestanu mogućnost pogibelji pod granatama, mitraljiranje s transportera i tenkova, bombardiranje bolnice, Mihajlo je hrabro vozio medicinsku ekipu na intervencije, ali i sve ostale vožnje koje su mu postavljene u zadaću. 

Vukovarski liječnik, dr. Vladimir Horvatić, i sam sudionik obrane Vukovara, legendarni liječnik vukovarske Hitne pomoći u gradu u okruženju, često ga spomene u svojim objavama na Facebooku: Mihajlo Zera... Moj vozač u bolnici...Vozao po granatama... I ode Zera u Đeletovce, doveze cisternu goriva u Vukovar ... Kad je on ušao s cisternom u bolnicu, ovi praše po njemu, mi gledamo, vozi prema patologiji ...Valjda je povukao ručnu ...Cisterna ode na travu ...Tu gdje je sad spomenik Srce za poginule ... Kabina ostala na cesti ...Zera iskoči ...I dođe k nama u Hitnu... Mihajlo Zera...Jedini koji nije obraćao pažnju na ove...Mihajlo Zera, junaci ga pobijedili na Ovčari, nisu!

Mihajlova kći Jelena, prisjetit će se kako je otac prije negoli su ih zauvijek razdvojili nešto dugo, kako joj se tada činilo, govorio mami, potom i bratu, a nakon toga je čučnuo pokraj nje: "Posljednje očeve riječi koje pamtim bile su: 'Budi dobra curica i pazi na mamu''.

U jutarnjim satima 20. studenog 1991. godine ispred bolnice, obitelj je posljednji put stajala zajedno, a onda je izdano naređenje da se muškarci odvoje na drugu stranu. Mihajlo Zera uspio je, prije negoli su ih zauvijek razdvojiti uputiti posljednje riječi svojoj supruzi: "Stara, sretan ti rođendan". 

Jelena Zera će ispričati: “Moga brata koji je bio visok za dječaka, također su htjeli izdvojiti, ali mama je počela vikati da ga ostave, da ima samo trinaest godina i da je još uvijek dijete. Pamtim i zadnji pogled koji nam je tata uputio. Danas, kada o tome razmišljam, uvjerena sam kako je znao da je to - to. Kraj''.

Nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari i identifikacije 1997. godine, Mihajlo Zera pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu, a potom su, tri godine kasnije, njegovi posmrtni ostaci premješteni na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je zarobljen u vukovarskoj bolnici, nasilno odvojen od obitelji, depotiran na Ovčaru i tamo mučki ubijen, Mihajlo Zera sin, suprug i otac, imao je 36 godina.

Mihajlo, nismo te zaboravili.