NISU ZABORAVLJENI

VOZILI SU ZA ŽIVOT, ODVEZLI SU IH U SMRT Priča o Iliji Asađaninu

Autor

Tanja Belobrajdić

O vukovarskoj ratnoj bolnici dosad je ispričano puno, no nikada ne i dovoljno, budući da je svaka pojedinačna priča, kako ranjenika, tako i bolničkog osoblja, uvijek posebna i drugačija. Neki od njih su je smogli snage i imali potrebu ispričati, a mnogi su te strašne dane i sate potisnuli u svoju nutrinu i tek ih protok godina, te podsjećanje na mučne događaje, povremeno izbaci na površinu.

22.11.2019. u 19:41
Ispiši članak

"Kad se spomene Vukovar, svima nam je prva pomisao hrabrost i požrtvovnost branitelja, a odmah nekako nerazdvojno s njima je spomen na vukovarsku bolnicu i njeno osoblje. Bolnica je bila mjesto nade i spasa za mnoge civile i ranjenike u trenucima kada je obrana grada Vukovara bila slomljena. Tijekom napada na grad liječničku pomoć u Medicinskom centru Vukovar dobilo je 3400 osoba. Kirurški je bilo obrađeno između 2500 i 2900 ranjenih." (Vukovarska bolnica – svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka, Ivo Lučić)

Govoreći o bitci za Vukovar, pa i vukovarskoj bolnici, postoji jedna kategorija posebnih junaka o kojima se malo ili rijetko govorilo, osim u kontekstu tragične smrti  koju su na kraju, gotovo svi doživjeli. 

Povjesničar prof. dr. sc. Ivo Lučić, zapisat će: "Hitna pomoć u ratnim uvjetima u Vukovaru, gradu koji je neprestano granatiran, imala je poseban status, a njezini djelatnici posebno poštovanje. Oni su bili ti koji su riskirali živote izvlačeći i prevozeći ranjenike. Prevozili su i mrtve i žive, civile, hranu gorivo, a sve to do posljednjeg dana."

Ipak, spominjući djelatnike hitne pomoći, uz beskrajno poštovanje liječnicima i sestrama koji su svakodnevno izlagali svoje živote i do granica izdržljivosti danonoćno radili, ne možemo i ne smijemo zaboraviti na njihove vozače.

Prije okupacije Grada, konvojem, iz Vukovara je evakuiran ranjeni vozač hitne pomoći Ivica Šesto, a vozači Zdravko Đapić, Zdenko Ragač, Stevan Ćirić i Damir Hegeduš preživjeli su okupaciju. 

Strašna je i poražavajuća činjenica kako su, uz sve pogibelji koje su preživjeli tijekom napada na Vukovar, intervencije i vožnju pod granatama, mitraljiranje s transportera i tenkova, bombardiranje bolnice, i svi preostali vozači, ukupno osmorica njih, preživjeli, da bi ulaskom JNA i četnika u bolnicu izdvojeni jer im nije bilo dopušteno svrstati se među bolničko osoblje,  deportirani na Ovčaru i tamo zlostavljani, tučeni, te naposljetku, mučki ubijeni i bačeni u jamu u kojoj su zakopani. 

Njihova imena su: Ilija Asađanin, Ivan Buovac, Zlatko Krajinović Brzi, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho i Mihajlo Zera – vozači hitne, te Dragan Gavrić i Zlatko Jarabek – vozači logistike. 

O svakome od njih može se ispričati posebna priča, ova danas je posvećena Iliji Asađaninu.

Ilija Asađanin, sin jedinac Elizabete Kovačić i Jovana Asađanina, porijeklom Mađar, po osobnom izjašnjavanju Hrvat, rođen je 5. srpnja 1952. godine u Vinkovcima. Osnovnu školu do četvrtoga razreda pohađao je u Čakovcima, a od petog do osmog razreda OŠ Vladimir Nazor u Vukovaru, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar (tzv. Mađarska škola). 

Kao KV vozač radio je različite poslove, vozač u tvornici Borovo, kao vozač – distributer u tadašnjoj izdavačkoj kući Borba do 1985. godine, te od tada, povremeno kao vozač u VUPIK-u, a jedno vrijeme proveo je radeći u Njemačkoj.

S Mandom Lučić oženio se 1977. godine, 1979. rađa im se prvo kći Marina, a potom, 1985. godine i kći Ivona. U slobodno vrijeme Ilija je volio pecati, no njegova velika ljubav bila je fotografija. Supruga Manda ispričat će kako je za njim, u kući u Vukovaru, ostalo na stotine i stotine izrađenih fotografija. Kako se ni u ratnom Vukovaru nije odvajao od fotografskog aparata, jednu od posljednjih fotografija ispred vukovarske bolnice, snimljenu prije sloma obrane grada za vrijeme kratkotrajnog primirja, snimio je upravo Ilija, a ustupila nam ju je njegova supruga Manda. Također, Ilija je zamolio jednoga kolegu da uslika njegovu i obitelj Zera, posljednji ovjekovječeni trenutak na kojemu se nalaze dva, ubrzo mučki ubijena oca.

Prije ratnih događanja, Ilija Asađanin je povremeno radio i u Medicinskom centru Vukovar, kao vozač na zamjenama. Iz tog razloga, a kako ga je poznavala kao pouzdanog i odgovornog djelatnika, u svibnju 1991. godine, budući da je nedostajalo osoblja, dr. Vesna Bosanac pozvala ga je za vozača hitne pomoći u bolnicu, na što se Ilija odmah odazvao. 

U prostoru starog dijela bolnice, u jednoj manjoj prostoriji, od rujna 1991. godine, s Ilijom je boravila i njegova obitelj, supruga Manda i obje kćeri, te obitelj vozača Mihajla Zere, njih ukupno osam. 

Za dvije djevojčice, jednu iz obitelji Asađanin, mlađu Ivonu i Jelenu Zeru, veže se još jedna vukovarska ratna priča o kojoj smo pisali, o branitelju Vukovara iz redova HOS-a Ivanu Brdaru.

Naime, govoreći o Ivanu Brdaru, Nikica Burić, jedan od zapovjednika Sajmišta, ispričat će neobičnu priču. Prigodom jednog zajedničkog odlaska u štab, dva dana prije Ivanove pogibije te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, budući da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila i djevojčica, otprilike, pet do šest godina, za nju nije imao više ništa. Odjednom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njen i rekao joj: "Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene". Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: "Meni, ionako, više neće trebati".

"Rekao sam mu kako priča gluposti, ali već tada sam imao čudan, neugodan osjećaj", dodaje Burić. Desetogodišnja djevojčica bila je Jelena Zera, a petogodišnja, Ivona Asađanin. Ivan Brdar je, nažalost, ubrzo poginuo, a priču o njemu možete pročitati OVDJE.  

Manda Asađanin ispričat će: Postajalo je sve gore i gore, sve više je bilo ranjenih i mrtvih, Ilija je sve rjeđe dolazio i strahovala sam kad god ga nije bilo. Vani je užasno tuklo, a doktori, sestre i vozači hitne gotovo nisu spavali. Ja sam jako brinula, stalno sam plakala, rekla sam jednom prigodom, kada bi se dodjeljivalo ordenje za plakanje, ja bih ga dobila. 

Iliju sam posljednji put vidjela u jutarnjim satima 20. studenog 1991. godine ispred bolnice. Večer prije su ih odveli, kada smo se ponovo vidjeli na kratko, imao je spuštenu glavu, poslije smo čuli da su ih tukli, danas vjerujem kako je skrivao lice da ne vidim kako su ga ozlijedili. Kada su izdali naređenje da se muškarci odvoje na drugu stranu, nisam ga stigla ni pozdraviti, jedino sam još čula kako je Mihajlo Zera uspio reći svojoj supruzi "Stara sretan ti rođendan". To je bilo posljednje što joj je rekao, i Mihajlo je ubijen na Ovčari. 

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije masovne grobnice na Ovčari, Mandu Asađanin nisu pozvali na identifikaciju. Budući da su pronađeni i identificirani svi oni koje je posljednji put vidjela s Ilijom, Manda je u srpnju 1997. godine otišla sama na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku KBC-a Šalata te tražila da joj se omogući pregled protokola. Znala je kako je Ilija bio obučen kada su ga odveli, u indigo plavi kombinezon tvrtke u kojoj je u Njemačkoj radio na izgradnji gromobrana, te bijele adidas tenisice. Znala je kako je u čarapu sakrio sto tadašnjih njemačkih maraka. Kada je u protokolu naišla na takav opis odjeće pronađen na jednom od ekshumiranih, ali neidentificiranih tijela, zapitala je ima li na kombinezonu nekakva oznaka, znajući kako je na dugmadi kombinezona logo Canzas, što joj je ubrzo i potvrđeno.

Neobičnom igrom sudbine, Ilija je identificiran 20. srpnja, na blagdan sv. Ilije. Privremeno je pokopan na groblju u Varaždinu, a nakon mirne reintegracije 1998. godine, njegovi posmrtni ostaci preneseni su i pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Ilijina majka Elizabeta nije dočekala da pronađe i pokopa jedinog sina. 

Mi još putujemo kroz život,

a njihovo je tamo završilo putovanje 

stihovi su koje je ocu posvetila Marina Asađanin. Kada je zarobljen, deportiran na Ovčaru i tamo mučki ubijen, otac, suprug i sin Ilija Asađanin, imao je trideset i devet godina. Ilija, nismo te zaboravili.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.