TRAGIČNA PRIČA O PAVI KLJAJIĆU Ranjen je dok je u naručju držao šestomjesečnog sina...

Pavo Kljajić, nazvan Pavica, drugo je dijete Kaje rođ. Dujmić i Vladimira Kljajića. Rođen je  27. studenog 1959. godine  u Donjim Kolibama, općina Bosanski Brod, Bosna i Hercegovina, nepunih godinu dana nakon brata Mije. Obitelj ubrzo preseljava u Vukovar, pa tamo Pavo završava Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera. Nakon što je završio zanat za limara, odlazi u ondašnju JNA, a po povratku, kratko se zapošljava na vukovarskoj ciglani kao sezonski radnik. Do ženidbe s Dragicom Skočibušić rodom iz Nijemaca, 1990. godine, kojom se oženio nekoliko mjeseci nakon rođenja kćerke Ivane (1989.), promijenit će nekoliko različitih poslova kao monter, da bi potom dobio stalno zaposlenje u tvrtki Industromont, gdje je radio kao terenski radnik na montaži limarije.

U praskozorje ratnih događanja, u travnju 1991. Dragica im rađa i drugo dijete, sina Ivana, a obitelj Kljajić živi na vukovarskom Sajmištu, u Pavinoj roditeljskoj kući u naselju poznatom po nazivu Koreja, u neposrednoj blizini tadašnje kasarne. Dragica Kljajić će se prisjetiti:
"Ja sam nakon prvoga poroda dobila trombozu, čak su mi rekli kako više ne bih trebala rađati jer bi mi svaka daljnja trudnoća bila po život rizična, no ja sam ipak rodila našega Ivana. Nažalost, nismo imali kada uživati u roditeljskoj sreći, rat se punim zamahom uvlačio u Vukovar. 

Vrlo rano, Pavo je imao jedno neugodno iskustvo kada su ga na barikadi u selu Negoslavci zaustavili i pretresali, pri čemu se jedva spasio, te se nakon toga odmah, dragovoljno, priključio obrani grada. Na prve straže išao je zajedno sa susjedima i bratom, na položaj na cesti prema Negoslavcima, na kojem je zapovjednik, tada, u samome početku bio Ivan Janko – Cigo. U mjesecu rujnu, nakon jednog velikog napada kada je JNA potpomognuta četnicima izbila na poligon 'Trešnja', a mi se našli na samoj liniji napada i obrane, djeca i ja, te drugi civili među kojima su bili i moji svekar i svekrva, kroz kukuruze smo pobjegli 'preko bare' na Mitnicu.

Tamo sam se s djecom smjestila u podrum obitelji Mormer, odnosno kod svekra i svekrve moje prijateljice i susjede. Pavo je uspio saznati gdje se nalazimo, pa nas je, kad god je mogao, posjećivao. Tako je bilo i toga kobnog 18. listopada 1991., na spomendan Svetoga Luke. Pavo je upravo došao s položaja, uzeo je našega Ivana na ruke i sjeo na ležaj. A onda je pala granata i za mene je svijet stao. Na mjestu je poginula žena koja mi je bila kao majka, gospođa Rozalija Zalubil. Pavo je ranjen u ruku i ispod pazuha. Geler granate, našega je Ivana pogodio u stražnji dio glave. I danas mi se teško prisjetiti tih trenutaka, sve je bilo kao ružan san. Branitelji koji su se nalazili u neposrednoj blizini, Matija Mandić, Ivan Ivanika, Hrvoje Džalto i njegov sin, te drugi kojih se ne mogu sjetiti sada, sjurili su se kako bi nam pomogli i izvukli nas iz ruševina.

Kći Ivana na sreću nije bila ranjena, a ja sam sina uzela u naručje. Pokušavali su mi ga uzeti, reći kako je mrtav, ali sam sigurna da sam, dok sam ga nosila, osjetila kako diše. Za mene je u tome trenutku prestao rat. Granate su i dalje padala, ali meni je bilo svejedno hoću li poginuti. Zamotala sam sina u zavjesu i nosala ga, plakala da ih nose u bolnicu, kako bi ih spasili. Odvezli su ih, a ja ih više nikada nisam vidjela. Tek kasnije, shvatila sam da sam i sama gelerom ranjena u nogu. Sama sam ga iščupala, bol koju sam pri tome osjećala, naspram boli u srcu, bila je zanemariva. Ipak, nadala sam se, dok istu večer, na vijestima na radiju, nisu pročitali imena poginulih među kojima je bio i moj šestomjesečni sin".

'Taj dan se otvorio pakao'

Medicinska sestra Marija Meden prisjetit će se trenutka kada su Pavu i Ivana Kljajića dovezli u bolnicu: "Taj dan se otvorio pakao. Bilo je sigurno 60, 70 ranjenih, samo su ih dovozili. Kada su donijeli bebu umotanu u zavjesu, čini mi se da ga je nosio Ivan Ivanika, rekli su kako je ipak disao, no ozljeda na glavi je bila preteška, mogli smo samo ustanoviti smrt. Pavu smo brisali i prali od prašine, curila mu je krv iz uha i nosa, a doktor Njavro mu je ranu pod pazuhom 'naživo' obrađivao. Unatoč strašnim bolovima, nije vikao zbog rane, samo je jaukao – 'Gdje su moja djeca?!!' – i danas te jauke čujem u ušima. Maleni je ležao na stolu pored, poslije je odnesen, a Pavi smo tek kasnije rekli kako mu sin nije preživio. Nekoliko dana kasnije, zbog sve više ranjenika, Pavo je prevezen u Borovo naselje, u pričuvnu bolnicu u tvornici, u Borovo Commercu".

Pavo Kljajić slom obrane Vukovara, a potom i Borova naselja, iako ranjen, dočekao je živ. Kao ranjenik je zarobljen, a potom je, prema dostupnim informacijama, s dijelom drugih ranjenika i zarobljenih branitelja odvezen u Dalj, gdje su zlostavljani te drugi dan deportirani na obližnju farmu Lovas gdje su pobijeni i pokopani u masovnoj grobnici.

Pavina supruga Dragica, prisjetit će se: "Pavu smo tražili godinama, na sve moguće načine, preko Crvenog križa, drugih organizacija, čak sam se drugačije predstavljala pokušavajući dobiti informacije za koje sam mislila kako mi možda, ako znaju da sam njegova supruga, ne žele reći. Godine 1998., nakon mirne reintegracije, pozvana sam na Novo groblje Dubrava, pod šator, gdje su se obavljale identifikacije. Na posmrtnim ostacima moga sina bile su gegice koje je nosio kada je ranjen. Iako su promijenile boju, prepoznala sam etiketicu na njima i materijal i hulahopkice koje je dobio iz Francuske. Nakon potvrđene identifikacije, privremeno smo ga, budući da tada nismo imali grobno mjesto, pokopali u zajedničkoj grobnici na groblju u Solinu.

Dana 28. veljače 2004. dobila sam poziv za identifikaciju Pavinih posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati. Ništa od stvari koje je imao kao sebe nisam prepoznala budući da su ga u bolnici presvukli, ali DNA identifikacija je bila neosporna. Dva mjeseca kasnije, 24. travnja, pokopali smo Pavine posmrtne ostatke u obiteljsku grobnicu koju smo uz sufinanciranje Ministarstva branitelja kupili na solinskom groblju. Prije njegovoga pokopa, iz zajedničke grobnice ekshumiran je naš Ivan, koji sada počiva uz svoga oca".

Uz suze i teško govoreći, Dragica Kljajić će dodati: "Znate kakvo je dijete bio moj Ivan? Imao je samo šest mjeseci, a izgledao je kao da ima godinu dana. Na žalost, nemam ni jednu njegovu fotografiju, osim one slike koju nosim u srcu. Moj Pavo je bio dobar čovjek. Kada nije radio na terenu, radio je u fušu, tek bi ponekad volio zaigrati bilijar ili pogledati sport ili neki film. Bio je miran i tih, a opet, druželjubiv. Imali smo prijatelje svih nacionalnosti, bio je dobronamjeran i svakome je želio pomoći. Sa svojim uspomenama i boli nosim se onako kako mogu, onaj tko im je to napravio, neka im barem Bog naplati, s drugim ljudima živimo u miru, jer dobar čovjek je dobar čovjek. Možda će me netko osuditi što tako govorim, ali ja ne mogu mrziti cijeli svijet. Nisam tako odgojena, nitko od nas takav nije bio".

Kada je nakon sloma obrane grada zarobljen kao ranjenik u Borovo Commercu, Pavo Kljajić, suprug, otac, sin i brat, imao je 31 godinu. Dva dana kasnije mučki je ubijen na farmi Lovas, samo tjedan dana prije svoga 32. rođendana. Pavo, nismo te zaboravili.