Ili će se viti il' nas neće biti: Ivan Ivanika, heroj s vukovarskog vodotornja

Ovako, osim suboraca i poštovatelja Domovinskog rata, o njemu je čuo tek ponetko, a oni koji i znaju za priču o nevjerojatnom i upornom postavljanju hrvatske zastave na vukovarski vodotoranj tijekom bitke za Vukovar, ne znaju gotovo ništa o hrabrom dvadesettrogodišnjem mladiću koji je to prvi činio.

Ivan Ivanika, za majku i prijatelje Ivica, rođen je 10. rujna 1967. godine u Vukovaru, kao jedino dijete Ane rođ. Bzdek i Marka Ivanike. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a srednju školu završio je za elektrotehničara. Odrastao je uz samohranu majku, ministrirao je u crkvi, a prijatelj iz mlađih dana reći će za Ivicu kako je u osnovnoj školi bio živahno dijete koje je odrastajući bez oca bio skroman i samozatajan, ali uvijek spreman pomoći drugima, iako je i sam često puta trebao pomoć.

Nakon završene srednje škole, Ivan se na kratko zaposlio u Vuteksu, a potom je do početka ratnih zbivanja radio kod privatnika na Sajmištu. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj vojsci, položio je vozački ispit, te radeći i uz majčinu pomoć, prikupio novac za kupovinu žarko crvenoga Juga, što ga je neizmjerno veselilo.

Vrlo rano, dok su se ratni sukobi tek nazirali, Ivan je sudjelovao u organiziranim stražama sa susjedima i prijateljima, a potom se vrlo brzo priključio zapovjedništvu obrane Mitnice gdje je odgovorno izvršavao različite zadaće koje su pred njega postavljene.

O njegovom karakteru puno će reći i riječi posljednjeg zapovjednika Mitnice Pilipa Karaule, koji ga je čuo kako tijekom odlaska u jednu od akcija govori suborcu koji se tada nalazio s njim: "Uzmi ti moj šljem, ti imaš djecu".

Za Ivicu će i suborci i nekadašnji zapovjednici reći kako je bio nepredvidiv i vrlo smion, te kada se dosjetio da, provocirajući neprijatelja, ali i hrabreći branitelje i stanovništvo grada, na vrh vodotornja odnese i izvjesi hrvatsku zastavu, nitko se tome nije previše iznenadio, a njega nisu zaustavile ni granate, ni razrušene stepenice ni pedeset metara visoki put u moguću smrt.

Vukovarski vodotoranj izgrađen je 1968. godine, kao zamjena za dotadašnji vodotoranj u središtu grada, na današnjem Trgu Republike Hrvatske, a gradio se šest godina. Izgrađen je u tadašnjem gradskom perivoju i izletištu tzv. "Najpar-bašći", na ulazu u vukovarsko gradsko naselje Mitnicu, po projektu nedavno preminulog dipl.ing. Mateja Meštrića. 

U to vrijeme, visok 50 metara i s kapacitetom rezervoara od 2200 kubnih metara, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi.

Tijekom bitke za Vukovar, srbočetničkim projektilima pogođen je oko 640 puta, te je vrlo brzo postao simbol otpora i stradanja Grada. Tek puno kasnije, sami branitelji shvatit će što je za stanovništvo Vukovara, ali i ostale građane Hrvatske značila hrvatska zastava koja je vijorila na vrhu vodotornja, a koju je Ivica, prvo sam, a kasnije uz pomoć Hrvoja Džalte, uporno iznova i iznova postavljao, penjući se, uz žestoko granatiranje i skrivajući se od neprijateljskih snajpera, ponekad i nekoliko sati do vrha.

Dana 14. i 15. listopada 1991. godine, Ivan Ivanika upravljao je vozilom iz kojega je Pilip Karaula kamerom snimao ulice Vukovara, a ta snimka spašena je zahvaljujući branitelju Dragi Skoki koji ju je u konvoju s ranjenicima iznio iz Vukovara. Na jednoj od sekvenci snimke, vidi se upravo Ivan koji se nalazi u rupi koju je na cesti napravila eksplozija avionske bombe, tzv. krmače.

Dana 5. studenoga 1991. godine, prigodom jednog od odlazaka na vodotoranj, Ivan Ivanika ranjen je gelerom u vrat. Njegova majka ispričat će kako ga je vidjela sutradan, 6. studenoga u bolnici i uvečer, 15. studenoga 1991. godine, kada je došao k njoj u sklonište Šumarije u kojem se nalazila. Pozdravio se s njom riječima: "Čuvaj se, povedi o sebi računa i ne daj na sebe", a da ona nije znala da ga tada vidi posljednji put. Tek tri dana kasnije, čut će od svoga šogora kako je Ivan s Ivom Šoljićem preplivao Dunav.

Njihova nakana je bila nipošto se ne predati i uz odobrenje tadašnjega zapovjednika Pilipa Karaule, odlučili su preplivati Dunav, te otići u Plavnu, a nakon toga u Mađarsku. O pogibiji Ivana Ivanike i Ive Šoljića dugo su se ispredale različite priče. Neki od svjedoka ispričat će kako su pomogli da im se tijela namažu svinjskom mašću i umotaju u tanke folije, a odjeću su spakirali u crnu vreću. Neke od izjava su da su se u vodu spustili pokraj stare klaonice, te da ih je voda nosila prema Vučedolu. Svjedoka samoga stradavanja ni danas nema, no tijelo Ive Šoljića izvađeno je kod Novoga Sada, a Ivana Ivanike u mrežama kod Iloka. Budući da su izjave bile i takve kako su ih gledali gotovo do same druge obale, ostaje nerazjašnjeno je li na njih sa suprotne strane zapucano ili su se utopili. Ivan Ivanika pokopan je u masovnoj grobnici u Iloku, iz koje je 2005. godine ekshumiran, te 8. travnja iste godine, na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, identificiran.

Dana 15. travnja 2005. godine sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Sve ove godine, tako i danas, na Ivanovom grobu vijori mala hrvatska zastava.

Kada je ubijen, Ivan Ivanika, sin jedinac, imao je samo dvadeset i četiri godine. Ivane, nismo te zaboravili.