'MODUS OPERANDI'
POTVRĐENO PISANJE PORTALA DIREKTNO Ministarstvo pravosuđa postavlja suce iznad zakona, a skandalozno skrivanje podataka o njima je već uobičajena praksa
Slučaj sutkinje Općinskog kaznenog suda u Vukovaru Mire Rajš pokazao je još jednom da je status sudaca u Hrvatskoj iznad zakona koji vrijedi za obične građane. Posljednji odgovor Ministarstva pravosuđa potvrdio je pisanje portala Direktno da je Rajš završila studij u Novom Sadu, ali i da njen životopis nije pohranjen ni u jednoj državnoj arhivi.
Ovaj skandal za hrvatsko pravosuđe redakcija portala Direktno otkrila je nakon što nas je šokantni istup sutkinje usmjeren na hrvatskog branitelja optuženog za uništavanje dvojezične ploče na zgradi Policijske postaje Marijana Živkovića potaknuo da detaljnije istražimo njene kvalifikacije.
Gregurić: 'I meni je Rajš očitala bukvicu kad je donijela presudu'
"I ja osobno žalim mnoge sinove, ali u srcu. Neću s njima mahati po sudnici. Žao mi je što Vam to ja moram reći, ja koja isto nosim veliku tugu u srcu zbog svega što sam prošla", izjavila je tada sutkinja, a kako je u razgovoru za Direktno predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Zorica Gregurić, sličnu 'bukvicu' sutkinja je očitala i njoj kad je donijela kažnjavajuću presudu za isto djelo 2016. godine.
"I meni je Mira Rajš očitala bukvicu kad je donijela presudu na moju štetu. To je bilo 2016. godine, a tada to nije bilo nikakvo kazneno djelo", rekla je Gregurić
Gregurić je navela i kako se u to vrijeme čekao pravorijek Ustavnog suda te da razbijanje dvojezičnih ploča nije bilo klasificirano kao kazneno djelo, što su joj navodno potvrdili mnogi pravni stručnjaci, ali predsjednica udruge naglašava da to sutkinju Rajš nije zanimalo prilikom donošenja presude u njenom predmetu.
Kako smo već pisali, državne institucije su na naše upite o imovinskoj kartici i životopisu sutkinje jednostavno prebacivale lopticu i odgovornost jedna na drugu. Općinski sud u Vukovaru odmah je rekao da oni nemaju životopis ni imovinsku karticu sutkinje Rajš te da se obratimo Državnom sudbenom vijeću (DSV). S druge strane, DSV je, usprkos najavama ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića da će imovinske kartice biti javno dostupne u prosincu ove ili siječnju sljedeće godine, rekao da nam ne mogu imovinsku karticu sutkinje dati na uvid jer hrvatski zakoni nisu još usklađeni s odredbama Europske unije o zaštiti podataka građana. Što se tiče životopisa sutkinje, DSV je istaknuo da nema životopise sudaca imenovanih na dužnost prije 2001. godine te da je te podatke prije prikupljalo Ministarstvo pravosuđa.
Međutim, vrhunac priče bio je odgovor Ministarstva pravosuđa da su oni dužni čuvati životopise sudaca svega pet godina te da bi odgovaranje na naš upit pretstavljalo 'stvaranje nove informacije', što za djelatnike u ministarstvu nije podložno Zakonu o pravu na pristup informacijama. Dodali su da raspolažu samo podacima iz članka 74. Zakona o sudovima. Naravno, tražili smo da nam se dostave podaci navedeni u spomenutom članku, s naglaskom na to gdje i kad je sutkinja završila diplomski studij prava.
Stavljanje sudaca iznad zakona je 'modus operandi' za hrvatsko pravosuđe
U još jednom činu birokratskog bezobrazluka djelatnici Ministarstva pravosuđa potpuno su ignorirali onaj dio upita koji se odnosi na to gdje je Rajš završila studij pa smo bili primorani ponoviti upit, ali i obavijestiti Povjerenika za informiranje o tragikomičnom načinu postupanja državnih službi.
Tek nakon objave portala Direktno o skandaloznom ponašanju djelatnika u hrvatskom pravosuđu i obavještavanja Povjerenika za informiranje o istome, redakcija je uspjela dobiti odgovor koji potvrđuje dotad neslužbenu informaciju da je sutkinja Rajš svoj studij završila u Novom Sadu.
Iz ovog niza događaja daje se zaključiti da djelatnici Hrvatskog pravosuđa nisu skrivali podatke o spomenutoj sutkinji, već da je u Hrvatskoj stavljanje sudaca iznad zakonskih propisa koji vrijede za ostale građane duboko ustaljena praksa, odnosno 'modus operandi' za hrvatsko pravosuđe. U prilog toj tezi ide i otpor koji je sudačka zajednica imala prema željama mnogih da njihove imovinske kartice postanu javno dostupne. Možemo se nadati da će skora objava imovinskih kartica sudaca i državnih odvjetnika biti prvi korak koji će tu praksu i prekinuti.
U međuvremenu treba nastaviti s postavljanjem pitanja o tome kako je moguće da država nema životopise onih koji obavljaju jednu od najodgovornijih dužnosti u zemlji te koliko životopisa hrvatskih sudaca je 'nestalo' ili prilagođeno za potrebe obavljanje te dužnosti.