Mučenja na sovjetski način: Disidenti bili duševni bolesnici, a 'liječili' ih nevjerojatnim metodama

Osim dobro znanih koncentracijskih i radnih logora (Gulag), bilo je ponešto drugačijih pristupa sovjetskih dužnosnika svedenih na isti cilj. Ustanova osnovana 1921. godine, nazvana po ruskom psihijatru Vladimiru Serbskyom, bila je glavno sovjetsko središte za poučavanje i znanstveno istraživanje kriminalne psihologije.

U sovjetsko vrijeme, na disidentstvo se gledalo kao na duševnu bolest, a disidenti su bili psihički nestabilni i spremni za liječenje.

Koba udario temelje 

Opsežnija i sustavnija primjena psihijatrijskog kažnjavanja započela je 1930-ih godina pod vlašću nemilosrdnog Kobe, iliti Josifa Visarionoviča Džugašvilija, koji je sam sebe nazvao Staljin (čelik).

FOTO: Flickr

S pravom možemo tvrditi da se psihijatrijske ustanove pa ni Institut Serbski nisu previše razlikovale od nacističkih koncentracijskih logora, kojih je bilo više od 40.000 u vrijeme Drugog svjetskog rata. Dok se liječnici koji su u radili u tim ustanovama nisu se previše razlikovali od zloglasnih doktora nacističke Njemačke, kao što su bili Irmfried Eberl ili Josef Mengele.

Članak 58. Kaznenog zakona - protusovjetsko djelovanje

Tako su se u Institutu Serbski našli različiti ljudi s raznim "grijesima", a većina je ondje završila zbog prekršenoga "svetoga" članka 58. Kaznenoga zakona koji je govorio o "protusovjetskom djelovanju". Tako se u Institutu Serbski mogao naći cijeli dijapazon krivovjernika režima, poput kršćana, trockista, Poljaka, nepoćudnih glazbenika, književnika, umjetnika i mnogih drugih.

Važno je naglasiti da je Institut nakon Staljinove smrti 1953. godine i dalje radio punom parom. Štoviše, intenzitet i opseg posla još se povećao pod Nikitom Hruščovom i Leonidom Brežnjevom te ostalim generalnim sekretarima nakon njih.

FOTO: GetArchive

Psihijatri s državnim povlasticama

Dugogodišnja zatvaranja, mučenja i ubijanja bila su način preodgoja i ozdravljenja "duševnih bolesnika". Bilo je tu premlaćivanja, uporabe narkotika, a jedna od metoda ozdravljenja bilo je motanje "bolesnika" u vodom natopljeno platno za jedra.

Institut Serbski bila je prestižna institucija SSSR-a, a njegovi zaposlenici praktički elita među psihijatrima u Sovjetskom Savezu. S toga su psihijatri s Instituta imali triput veće plaće od drugih kolega, uživali su u luksuznim proizvodima, bili obasipani raznim privilegijama te kao putujući trgovci odlazili u inozemstvo predstavljajući sovjetsku psihijatriju.

Glavni akteri Instituta Serbski bili su; Andrej Snežnjevski, ravnatelj Instituta za psihijatriju pri Akademiji medicinskih znanosti, profesor Ruben Nadžarov, njegov zamjenik, dr. Gregorij Morozov, ravnatelj Serbskog i profesor Daniel Lunts, po mišljenju zatvorenih najgori praktičar psihoterora. Kao i u slučaju Nacističke Njemačke i povezanosti znanstvenika s državnim organizacijama poput Schutzstaffel (SS), na primjer, već spomenuti Daniel Lunts bio je pukovnik KGB-a.

Zabranjen ulaz 

Zapad je tek 1965. godine postao svjestan kaznene psihijatrije u Sovjetskom Savezu, nakon objavljivanje knjige "Odjel 7" Valerija Tarsisa.

Od 1960-ih godina ljudi sa Zapada pokušavali su uči u Institut, ali ulaz im je bio zabranjen, bili oni psihijatri ili ne. Sam Institut Serbski, kao i mnogi drugi, bio je u kontroli Ministarstva unutarnjih poslova.

KRVAVO UGUŠENO PRAŠKO PROLJEĆE Sovjeti tenkovima krenuli na goloruki narod

Dakako, Institut Serbski samo je kap u moru zvjerstava koje je sovjetska vlast činila u razdoblju od sedamdeset godina. Mnoge strahote još uvijek nisu otkrivene, a one koje jesu nisu naširoko poznate. Na nama je da o ovakvim i sličnim događajima pišemo, da o njima čitamo, bez obzira koji režim i koja strana za zvjerstva bile odgovorne.