Brat poginulih heroja plakatom poručio: 'Ovo mi nitko ne može oduzeti'; objasnio nam je zašto je to učinio

Plakat je postavljen na temeljima neobnovljene obiteljske kuće braće Bošković o kojima smo pisali, a čiju priču možete pročitati OVDJE. 

Pojašnjavajući razloge zbog kojih je dao izraditi plakat s ovim natpisom, Ante Bošković je rekao:

"Ovim činom nisam želio nikoga uvrijediti i mislim kako ni natpis kao takav nije uvredljiv. Svjestan sam da u državi imamo puno problema, od nezaposlenosti do korupcije, ali za te probleme nisu krivi branitelji, nego politika koja se sustavno provodi, neovisno tko je na vlasti. Jednako tako, svjestan sam kako postoje ljudi koji su iskoristili sustav i uzeli od države sve što su mogli, a to nisu zaslužili. I na njih sam ljut. Moja oba brata poginula su u obrani Hrvatske i jako sam i tužan i ogorčen što se zbog svega toga stvara atmosfera kao da je ono zbog čega su, ne samo moja braća, nego tisuće mladih ljudi dali svoje živote, danas bezvrijedno. Ja to ne dam reći, iako ovo nije Hrvatska za kakvu smo se borili i kakvu smo priželjkivali, ali za to nije kriva država i njeni simboli, nego ljudi. Hrvatska je moja domovina i što god se dogodilo, ono za što sam se borio i ono što mi je u srcu, ponajviše ono zbog čega su moja braća poginula, pravo da se osjećam svoj na svome, da istaknem svoju zastavu i ponosno kažem kako sam hrvatski branitelj, to mi nitko ne može oduzeti". 

Braća Bošković jedinstven su primjer u Hrvatskoj, tri brata koja su se na samom početku stvaranja samostalne Hrvatske države dragovoljno stavila na raspolaganje Domovini.

Biti hrvatski domoljub i dragovoljac 1990. godine nije bilo lako. Posebno ne u Vukovaru. Među postrojenim Prvim hrvatskim redarstvenicima, bila su sva tri sina Boška i Mare Bošković iz Vukovara - Ante, Zoran i Ivica.

I dok je najstariji brat Ante postao pripadnik ATJ Lučko, te kao takav sudjelovao u različitim operacijama, kao i u opskrbi sanitetskih, vojnih i drugih materijalno-tehničkih sredstava neophodnih za obranu Vukovara, dva mlađa brata, Ivica i Zoran, vratili su se u Vukovar kao pripadnici MUP-a. 

Nakon oporavka od ozljede koju je zadobio 7. listopada 1991. godine tijekom granatiranja Banskih dvora, Ante Bošković 13. listopada uspijeva telefonom dobiti Policijsku stanicu u Vukovaru pri čemu mu načelnik policije Stipo Pole priopćava kako je dan ranije, 12. listopada 1991. godine, pri obrani Mitnice, prilikom kombiniranog neprijateljskog napada, poginuo njegov najmlađi brat Zoran Bošković.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, pripadnici policije pokušali su proboj iz grada u obruču, u nekoliko skupina. U jednoj manjoj grupi, s policajcem Miroslavom Papom, u proboj je krenuo i Ivica. Do danas nije točno utvrđeno pod kojim su se okolnostima Ivica Bošković i Miroslav Pap odvojili od ostatka grupe s kojom su krenuli u proboj, no zarobljeni su u blizini Marinaca, odvedeni u selo, a potom mučki ubijeni. Nakon ekshumacije na gradskom groblju Dubrava i identifikacije, Zoran je pokopan 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Kada je ubijen, imao je 26 godina. Godinu dana kasnije, 1999. godine, nakon ekshumacije iz masovne grobnice u Marincima i identifikacije, u grob pored svoga mlađeg brata Zorana, pokopan je i Ivica Bošković. Kada je ubijen, imao je 30 godina.