Braća Bošković jedinstven su primjer u Hrvatskoj; gdje ste bili 1990.?

Prvi hrvatski redarstvenik bio je tečaj za hrvatske redarstvenike iz ljeta 1990. godine, a takvo osnivanje hrvatskih redarstvenih snaga vid stvaranja prvih regularnih hrvatskih oružanih jedinica. Protivnici hrvatske neovisnosti, to su medijski i politički popratili kvalifikacijama "nelegalnih" i "paravojnih" formacija, no ipak,  5. kolovoza 1990. godine na prostoru današnje Policijske akademije u Zagrebu, postrojene su dvije bojne od 1800 hrvatskih domoljuba i dragovoljaca. Biti hrvatski domoljub i dragovoljac 1990. godine nije bilo lako. Posebno ne u Vukovaru. Među postrojenim Prvim hrvatskim redarstvenicima, bila su sva tri sina Boška i Mare Bošković iz Vukovara - Ante, Zoran i Ivica.

Mari Bošković, rođenoj Antunović iz Hodova, općina Stolac, u jugoistočnoj BiH, u Drugom svjetskom ratu, od tri brata, ubijena su dva. Brat Pero je zarobljen, mučen i potom ubijen, a drugi brat Vid, kao ranjenik odveden je iz bolnice u Kutini i njegova daljnja sudbina zauvijek je ostala nepoznata. Pedeset godina kasnije, obiteljska tragedija Mare Bošković gotovo u potpunosti je ponovljena. U Domovinskom ratu, od tri, ubijena su joj dva sina. Jedan je poginuo u obrani Vukovara, drugi je pri pokušaju proboja iz grada zarobljen i mučki ubijen u Marincima, selu između Vukovara i Vinkovaca.

U potrazi za boljim životom, iz Hercegovine u Slavoniju supružnici Bošković doselili su se prvo u Ilok gdje im se 1959. godine rodio najstariji sin Ante, a potom odlaze za Vukovar, točnije na tzv. pustaru Goldschmidt, gdje su stanovali radnici tadašnjeg VUPIK-a. U Vukovaru Mara Bošković rađa još dva sina, 1961. godine Ivicu i četiri godine kasnije, Zorana. Sva tri brata Bošković pohađala su osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Najstariji Ante, u Zagrebu je završio Prehrambenu školu i potom se zaposlio u Vupiku, Ivica je devedesete dočekao kao apsolvent na poljoprivrednom fakultetu, a najmlađi Zoran, nakon završene Tekstilne škole zaposlio se u vukovarskom Vuteksu.

Iako su svi pripadnici obitelji Bošković bili zaposleni i imali sređene obiteljske živote, kada je bilo najnesigurnije, najopasnije i najneizvjesnije, uz neskrivenu osudu mnogih susjeda, nisu kalkulirali - sva tri brata spremno su se odazvala regrutaciji. Nikada nije i nikada neće biti dovoljno puta ponovljeno kako su pripadnici postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik  bili jezgra formiranja Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinice za posebne namjene Rakitje koja je prerasla u 1. gardijsku brigadu HV, vojne policije na Tuškancu, te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i drugih brigada Zbora narodne garde.

I dok je najstariji brat Ante postao pripadnik ATJ Lučko, te kao takav sudjelovao u različitim operacijama, kao i u opskrbi sanitetskih, vojnih i drugih materijalno-tehničkih sredstava neophodnih za obranu Vukovara, dva mlađa brata, Ivica i Zoran, vratili su se u Vukovar kao pripadnici MUP-a. Od prvoga dana obnašali su redovite policijske zadaće, a tijekom obrane Vukovara, zajedno s ostalim pripadnicima policije raspoređivani su na različite položaje te hrabro i odgovorno ispunjavali sve zadatke koji su pred njih postavljeni. Sudjelovali su u prvoj borbenoj akciji 4. srpnja 1991. godine u Borovu naselju, a nakon što su jedno vrijeme proveli na položaju na tzv. Domu tehnike, raspoređeni su na Mitnicu, na različite položaje na kojima se branila desna obala Dunava i ulaz u grad iz smjera Sotina.

Nakon oporavka od ozljede koju je zadobio 7. listopada 1991. godine tijekom granatiranja Banskih dvora, Ante Bošković 13. listopada uspijeva telefonom dobiti Policijsku stanicu u Vukovaru pri čemu mu načelnik policije Stipo Pole priopćava kako je dan ranije, 12. listopada 1991. godine, pri obrani Mitnice, prilikom kombiniranog neprijateljskog napada, poginuo njegov najmlađi brat Zoran Bošković. Iako je obdukcijom utvrđeno kako je Zoran imao i prostrijelnu ranu, najvjerojatnije od gelera, uzrok smrti je bila slomljena kičma budući da su se na njega, nakon izravnog pogotka tenkovske granate u potporni zid i dimnjak pored kojega je stajao, srušile stotine kilograma betona i cigli koji su ga doslovno zatrpali. U trenutku Zoranove pogibije, uz ostale suborce, bio je i njegov stariji brat Ivica kojemu je, nakon što su ga izvukli ispod kamenja, izdahnuo na rukama. Policajac Marko Prgomet koji se toga trenutka nalazio uz njih, sjetit će se kako mu je nekoliko dana prije Zoran rekao: "Markane, dobio sam sina, možda ga nikada više neću vidjeti". Zoran je smrtno stradao od tenkovske granate ispaljene sa salaša Goldschmidt na kojemu su Boškovići odrasli.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, pripadnici policije pokušali su proboj iz grada u obruču, u nekoliko skupina. U jednoj manjoj grupi, zajedno s policajcem Miroslavom Papom, u proboj je krenuo i Ivica. Do danas nije točno utvrđeno pod kojim su se okolnostima Ivica Bošković i Miroslav Pap odvojili od ostatka grupe s kojom su krenuli u proboj, no zarobljeni su u blizini Marinaca, odvedeni u selo, a potom mučki ubijeni.

Ivica i Zoran Bošković, u trenutku uključivanja u hrvatske redarstvene postrojbe, bili su oženjeni, obojica su imali po jedno dijete i trudne supruge. Zoranova supruga rodila je u srpnju i Zoran je uspio vidjeti drugoga sina prije negoli mu je supruga s djecom napustila Vukovar. Ivica svoje drugo dijete nikada nije vidio. Njegova supruga rodila je sina mjesec dana nakon njegove smrti. Dala mu je ime Ivica.

Nakon ekshumacije na gradskom groblju Dubrava i identifikacije, Zoran je pokopan 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Kada je ubijen, imao je 26 godina. Godinu dana kasnije, 1999. godine, nakon ekshumacije iz masovne grobnice u Marincima i identifikacije, u grob pored svoga mlađeg brata Zorana, pokopan je i Ivica Bošković. Kada je ubijen, imao je 30 godina.

Braća Bošković jedinstven su primjer u Hrvatskoj, tri brata koja su se na samom početku stvaranja samostalne hrvatske države dragovoljno stavila na raspolaganje Domovini. Nikada spomenuti, takvi mladići bili su i iz obitelji Pinjuh, Mihaljević, Matanović, Sekić, Herman itd., cvijet vukovarske mladosti koji je završio u srpskim koncentracijskim logorima ili počiva na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Nemojmo ih zaboraviti.