Zvijezde hit predstava otkrivaju u čaroban svijet baleta: Može li se živjeti od posla koji mnogi ne smatraju pravim poslom?

Za razliku od mnogih vršnjaka koji muku muče s pronalaskom posla, a posla u struci pogotovo, Fran i Anamarija žive snove o kojima su sanjali kao djeca – profesionalno se bave baletom. U intervjuu za portal Mimladi.hr otkrili su više o svijetu baleta, predstavama u kojima nastupaju, poteškoćama, ali i lijepim stranama ovog zahtjevnog posla.

Može li se živjeti od baleta?

„Naravno, ako ti je to jedini posao u Hrvatskoj, ali i vani, kao plesač se može živjeti“, otkriva Fran, čija dosadašnja životna priča, kao i Anamarijina, pokazuje kako je put od dječačkog sna do svjetala pozornice trnovit, pun napornog rada, učenja i odricanja, ali i kako se upornošću snovi mogu ostvariti.

„Općenito, za ovu profesiju vrijedi pravilo da bez upornosti, hrabrosti, rada, truda i najviše mentalne snage nije moguće uspjeti“, nastavlja ovaj sugovornik, objašnjavajući kako je postao dio hit predstave za koju, iako je premijera tek 5. prosinca, karata više nema, kao i u Hrvatskoj kad je Orašar na repertoaru.

„Pohađam zadnji semestar, pripremajući završni rad i završni ispit. Jedna od ocjena na kraju godine proizlazi iz scenskog nastupa, pa kazalište iz Karsluhrea s kojim surađuje moja škola povremeno angažira učenike za predstave“, govori mladi baletan.

Od Orašara do Orašara

Zanimljivo, ovo mu nije prvi Orašar, kao desetogodišnji dječak u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastupio je u ulozi miševa, godinu kasnije bio je dio malih vojnika, da bi, nakon što je malo porastao, igrao velike vojnike. 

Danas pak kao 19-godišnjak, pripremajući za njemačku publiku verziju koja spaja Orašara i „Božičnu priču“ Charlesa Dickensa igra više uloga (djeca na ulici, duhovi, snježna djeca, harlekini, s partnericom je jedan od parova u valceru cvijeća). Bolesti, ozljede i slični izostanci toliko su česti, da on, kao i svi drugi, mora učiti i tuđe uloge, kako bi, ako zatreba, mogao uskočiti kao zamjena.
 

Život baletana je sve, samo ne lagan

A da je život baletana sve, samo ne lagan, pokazuje Franov uobičajeni radni dan tijekom pripremanja predstave. Počinje, tzv. baletnim klasom koji se sastoji od vježbi različitog stupnja težine, od lakših do kompliciranih. U školi taj klas traje dva sata, a u ovom slučaju nešto kraće – sat i pol. Slijede probe, odnosno ostali satovi čije trajanje ovisi o tome što se priprema, ali u prosjeku od dva sata do osam sati.

„Ovisno o danu, klas najčešće počinjem u 11 sati, a završavam u 13. Slijedi pauza do pola sata pa slijedi sat repertoara gdje se pripremamo za završni ispit koji traje sat i pol do dva.“ 

Zatim obično slijede probe, ako rade u kazalištu to podrazumijeva i putovanje brzim vlakom iz Mannheima u Karlsruhe koje traje 30 do 45 minuta ili jednostavno nastavljaju s nekim drugim predmetom, poput još jednog sata repertoara ili modernog baleta ili pilatesa, povijesti plesa itd. 

„Ponekad čitav dan provedemo radeći s kazalištem, u slučaju da moramo puno toga naučiti i vježbati za predstavu.  Dakle uobičajeni dan, rekao bih da traje od 11 sati do 18, 19 navečer. No, iako nismo u baletnoj dvorani to nije kraj.  Smatram da posao plesača nije od devet do pet, kao većina ostalih poslova. Prije početka radnog dana, plesač mora zagrijati tijelo kako bi brže reagiralo, kako bi efikasnije i bolje radilo te kako bi prevenirali ozljede. To zagrijavanje je individualno, neki si uzimaju sat vremena, drugi pola sata. 

Osobno, ja volim imati sat vremena zagrijavanja prije sata. Počinjem s rolanjem na rolleru (jedan mali predmet koji služi za omekšavanje mišića, tako reći, masažu), zatim prelazim na razne vježbe istezanja, snage, također ovisno o tome kako se tijelo osjeća, nekada trebamo više vježbi snage, a nekada više istezanja. Nakon završetka dana i proba također moramo paziti kako ohladiti tijelo isto kako pazimo da zagrijemo tijelo, kako se sljedeći dan ne bismo probudili s prevelikim bolovima i neugodnim osjećajem. Na kraju dana ja se volim izrolati i napraviti vježbe istezanja. Potrebno je i na kraju dana proći kroz sve korekcije koje smo dobili toga dana i ponoviti nove korake koje smo učili, kako i umjetnički razmotriti ulogu“, opisuje svoj radni dan, dodajući kako uz sve treba paziti na zdravu prehranu.

Pleše od kad zna za sebe

Na upit kada se zainteresirao za balet, odgovara da pleše od kad zna za sebe.

„Ne sjećam se razdoblja svog života u kojem me balet nije zanimao. Jedino čega se sjećam je da sam u predškolskoj dobi, još kada nisam bio učenik baletne škole, pripremao baletne predstave koje su članovi obitelji morali gledati“, nastavlja te otkriva kako je audiciji za baletnu školu u Zagrebu prisustvovao kad mu je bilo šest godina. Kad krene, baletno školovanje u Hrvatskoj podrazumijeva četiri razreda osnovne baletne škole, nakon čega slijedi nova audicija, ona za srednju baletnu školu, nakon čega, ako je prođete, da biste stekli diplomu plesača klasičnog baleta, slijede još četiri godine školovanja.”

Hrvatsku zamijenio Njemačkom sa samo 16 godina

Taj put prošao je i Fran koji je nakon završene srednje baletne škole u Zagrebu imao samo 16 godina. Kaže da bez Škole za klasični balet koju je završio u Zagrebu ne bi doživio sadašnji uspjeh, ali kao veliki nedostatak ističe to što u Hrvatskoj za plesače klasičnog baleta ne postoji škola na akademskoj razini. Kako u njegovom, tako i kod većine ostalih koji se jednog dana profesionalno žele baviti baletom, to znači da trebaju napustiti Hrvatsku i siguran roditeljski dom zamijeniti inozemstvom.

„Posljednju godinu školovanja u Zagrebu proveo sam tražeći škole u inozemstvu gdje bih mogao nastaviti obrazovanje i proširiti znanje. U pronalaženju audicija imao sam veliku podršku i pomoć roditelja te svoje profesorice baleta. Bez te podrške mladom je plesaču još i teži put. Tako su moji roditelji otišli sa mnom u Mannheim gdje se audicija održala“, govori Fran, koji priznaje kako je tek sada, gledajući tri godine unazad, shvatio u što se upustio i koliko je sve bilo zahtjevno. Pogotovo jer je uz baletnu pohađao i Gornjogradsku gimnaziju, što znači da je u vrijeme kad je krenuo u drugi razred gimnazije, počeo i školovanje u Njemačkoj.

„Profesori bi mi slali skripte, prezentacije, upute, zadatke koje bih morao proći, naučiti, riješiti, vježbati, a ispiti su bili online i video pozivima. Učio sam kada sam stigao, u pauzama između satova i proba kojih nije bilo previše, tako da sam većinu toga trebao naučiti na kraju dana, kada bih došao doma. Pojedine predmete, koje nije bilo moguće položiti preko poziva (poput, npr. matematike), riješio sam kada bih došao natrag u Hrvatsku za praznike. Škola je bila vrlo susretljiva i sve su napravili da mi olakšaju i pomognu. Unatoč tome, takav je način školovanja, uz tempo koji sam imao u Njemačkoj, bio veoma zahtjevan te sam nakon završenog drugog razreda srednje škole odlučio napustiti školu i svoj život potpuno posvetiti baletu jer se polako počelo ispostavljati da je moja budućnost u baletu vrlo moguća“, govori mladi baletan, priznajući kako su njegove odlične ocjene koje je imao u Hrvatskoj počele padati, pa se na kraju fokusirao isključivo na baletno školovanje u Njemačkoj.

Audicija koja mu je odredila budućnost bila je iznimno stresna, među profesorima koji su odlučivali bila je i tadašnja ravnateljica, slavna njemačka balerina Frau Birgit Keil, a sam proces bio je iznimno strog. 

„Dodijele ti broj koji je nakon svake vježbe jedan od profesora pročitao, a ako te prozovu, nisi prošao i moraš napustiti dvoranu. Nakon završetka audicije, koja se sastoji od baletnog klasa, slijedi ispiti iz karakternog plesa i modernog baleta“, nastavlja Fran.  Oni koji su audiciju prošli, primljeni su u školu, ali ne u isti razred. Većina ih je primljena na prvu godinu, neki na drugu, a Fran je bio jedan od onih koji su direktno primljeni na treću godinu Bachelor of Arts (Tanz). 

„Svrstavanje u razrede, jednostavno ovisi u količini mogućnosti, tehnike i znanja koje učenik posjeduje i tako su i za mene profesori zaključili da sam spreman za upis direktno na treću godinu“, opisuje audicijski proces.

Tu međutim nije kraj stresovima. Nakon primanja u školu svi primljeni pristupaju provjeri znanja njemačkog jezika, a za učenike koji nemaju potrebnu razinu (B2) škola organizira tečajeve jer bez uspješno savladanog njemačkog jezika nema niti baletne diplome.

„Bez podrške roditelja i profesorice Spomenke Šparemblek, koja me pripremala za audiciju i pružila mi tehničko i umjetničko znanje, ne bih uspio ostvariti rezultat koji jesam. A i za roditelje je bilo teško, trebalo je 16-godišnjaka pustiti da potpuno sam živi u stranoj državi. Tek sada shvaćam koliko je hrabrosti, povjerenja, rada, truda, fizičke i mentalne snage s obje strane bilo potrebno za ostvarenje tako čega“, nastavio je Fran.

Hrvati su druželjubiviji, a Nijemci discipliniraniji

Na upit da usporedi život u Hrvatskoj, s onim u Njemačkoj, odgovorio je:

„Rekao bih da su Hrvati druželjubiviji, a Nijemci poslušniji. Ja se još nisam uvjerio da je stereotip da sve mora biti „po špagi“ lažan. U odnosu na Hrvatsku, što bih volio da se promjeni, je da se i kod nas umjetnost više cijeni. Svaki manji gradić tamo ima kazalište i za ekonomski život i sigurnost (plesača) smatram da je Njemačka jedna od najboljih država. Generalno govoreći, usudio bih se reći da Hrvate krasi jedinstvo i veliko srce, dok u Njemačkoj svaki dan možete upoznati nekoga s potpuno drugačijom životnom pričom iz nekog potpuno suprotnog djela svijeta i to je normalno“, objašnjava.

Što mladi baletan ne može dobiti u Hrvatskoj?

Na upit da iz sadašnje perspektive, usporedi svoje, s obrazovanjem prijatelja i kolega koji su ostali u Hrvatskoj, s onim u Njemačkoj, na što odgovara:

„Obrazovanje izvan Hrvatske pruža velike prednosti koje jednostavno nisam nikako mogao dobiti u Hrvatskoj. Od podijeljenih muških i ženskih razreda (zbog velike konkurencije i dovoljnog broja dečkiju moguće je imati podijeljene razrede, što je bitno jer su tehnički elementi za žene i muškarce različiti), do cjelodnevnih satova i proba (što nema u Hrvatskoj zbog neusklađenosti normalnog i plesnog obrazovanja), bilo je moguće fokusirati se samo na balet, do većih i brojnijih mogućnosti nastupanja na sceni, prednosti nastavka obrazovanja u inozemstvu su, nažalost moram reći, za sada neusporedive.“

Što napraviti da i umjetnici u Hrvatskoj imaju mogućnosti kako i u Njemačkoj?

„Mislim da problem nije tako lako riješiti. U državi gdje ljudi još uvijek prvo pitaju je li posao, ne samo plesača, već svih umjetnika, pravi posao, teško ćemo popraviti obrazovanje. Zašto je situacija takva kakva je, nije na meni da odgovorim. Je li to puka nezainteresiranost djece ili je tu nešto više? Samo bih volio napomenuti da je puno mojih kolega, kako u Njemačkoj tako i u Hrvatskoj, od vršnjaka moralo skrivati da se bave baletom, zbog straha od vršnjačkog maltretiranja. Zatim imamo problem dostupnosti škola, odnosno tečajeva. Usudio bih se reći da svako naselje u Hrvatskoj ima barem jedan sportski klub i širok izbor sportova koji se tamo nudi, dok broj baletnih škola u Hrvatskoj možemo nabrojati na prste jedne ruke. Primjerice, zagrebačka baletna škola trenutno nema zgradu, nema adekvatan prostora jer je matična zgrada stradala u potresu, a popravak zgrade se iz nekih nepoznatih razloga neprestano odgađa. 

Također, u Hrvatskoj ne postoji tip obrazovanja u internatu koji postoji vani, što djeci otežava plesno, ali i normalno obrazovanje. Tako ne postoji čvrsta, sigurna suradnja i podrška djeci koja se odluče baviti baletom, a paralelno moraju pohađati redovnu školu. Ja sam imao sreće da su moje, osnovna i srednja škola imale veliko razumijevanje za moje izostanke i uvijek su vidjeli veliki potencijal u meni te sam imao njihovu potpunu podršku, ali to nije uvijek tako, nažalost“, otvoreno će mlada baletna nada.

Perspektive mladih balerina i baletana u Hrvatskoj

Logično, postavlja se pitanje, što njegove mlade kolege u Hrvatskoj rade nakon završene srednje baletne škole, s obzirom na to da kod nas nema baletnog fakulteta? Gdje se mogu zaposliti ako se žele i dalje baviti baletom?

„Neki su dobili ugovore s Hrvatskim narodnim kazalištem, neki nastavili školovanje u inozemstvu, a neki su, nažalost, morali prekinuti baletno školovanje/karijeru zbog nemogućnosti pronalaženja posla, odnosno daljnjeg školovanja. U Hrvatskoj postoje HNK Zagreb, HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, HNK u Osijeku i HNK u Splitu gdje bi plesači mogli raditi. Ako se plesač želi preusmjeriti na suvremeni ples ili pedagogiju postoji i mogućnost nastavka studiranja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu”, govori Fran koji se u budućnosti vidi kao profesionalni plesač klasičnog baleta. Cilj mu je proširiti repertoar kako bi u budućnosti bio u mogućnosti plesati sve veće i zahtjevnije uloge te nastavio rasti kao osoba, plesač, ali i kao umjetnik.

Recept za ostvarenje snova?

Za kraj, mladim ljudima koji se žele baviti baletom, ali i ostalima koji dijele strast prema nečemu, savjetuje da vole ono što rade i vjeruju u sebe.

„Nakon toga dolazi rad, trud i upornost, ona možda malo manje lijepa strana posla, ali bez koje uspjeha nema – mentalna snaga. U teškim se trenucima valja podsjetiti gdje smo bili, a gdje smo sada i prihvatiti dobre i loše stvari koje se stavljaju pred nas. Bit će teških i lakših dana, ljudi koji će vjerovati u vas, ali i ljudi koji neće. Balet je predivna umjetnost; izaći na scenu, plesati za ljude, znajući da ih tjeraš na razmišljanje o važnim temama sve dok publika svjedoči nečemu nevjerojatno lijepom, dok im daješ nešto bogato, posebno što se riječima opisati ne može… I još čuti taj završni pljesak i pružiti publici svoj posljednji naklon – od toga ljepšeg nema. Neka ljudi otkriju ono dijete koje živi u svima nama, i, ako ono želi plesati, moramo ga pustiti neka pleše i slijedi svoj san”, zaključuje.

I Anamarija živi djevojačke snove

Poput Frana i Anamarija Marković (22) živi svoje djevojačke snove, profesionalno se bavi baletom.

„Kao djevojčica upisana sam u Školu za klasični balet u Zagrebu, a danas sam članica baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Već po izlasku iz škole dobila sam solistički ugovor. Moja prva velika uloga bila je uloga Klare iz baleta „Orašar“ nakon koje je uslijedila i „Vila Šećera“ prve sezone mojeg angažmana. Trenutno sudjelujem u probama za „Decadance“ čija će premijera biti u studenom”, govori u uvodu.

Život pun odricanja, proba i vježbi

Kaže kako je život profesionalne balerine pun odricanja, proba i vježbi, a kako to izgleda u praksi ilustrira opisom svog radnog dana.

„Dan započinje oko sedam sati. Dolazim na posao oko 8.30, presvučem se, napravim punđu i nakon toga silazim u dvoranu gdje se oko sat vremena zagrijavam i pripremam tijelo za naporan dan. U 10 sati svakoga dana, osim nedjelje, započinje nam class, to jset, baletne vježbe koje služe za zagrijavanje, održavanje kondicije i tehnike te su obavezne. Iza vježbi slijede probe. Kada se radi na novoj baletnoj predstavi, tada su te probe intenzivnije nego kada se radi na reprizi nekog baleta. Najčešće se radi do 15 sati, a iza toga slijedi pauza od pola sata u kojoj obično pojedem neku voćku ili orašaste plodove. Poslije pauze nastavljamo te radimo do 17 ili 18 sati intenzivno na detaljima. Kada je dan predstave, onda se radi do 13 sati. Nakon toga odlazim kući na odmor i ukusan ručak prije večernje predstave. Vraćam se oko 17 sati u kazalište. Tada slijedi odlazak na frizuru, naravno šminka i ponovno vježbe kako bi se dobro zagrijala prije izlaska na scenu. Po završetku predstave, nakon pljeska i zadovoljstva publike odlazim kući na odmor”, opisuje mlada sugovornica.

Put od snova do profesionalnog ugovora

Objašnjava što netko poput nje mora proći, od snova koje je sanjala kao dijete, do profesionalnog ugovora:

„Što se tiče obrazovanja, rano sam upisana u baletnu školu u kojoj sam prvo četiri godine bila u pripremnim razredima za daljnje obrazovanje za osnovnu baletnu školu. Prije upisa u srednju baletnu školu imali smo audiciju na kojoj se odlučivalo tko je dovoljno spreman za daljnje baletno školovanje. Taj put je bio dug i naporan, ali se apsolutno isplatio i ja ga ne bih mijenjala ni za što. Nakon što sam završila Školu za klasični balet, radila sam honorarno godinu dana u HNK-u, a u međuvremenu sam sudjelovala na natjecanju Vaganova Prix 2016. godine te osvojila stipendiju na Akademiji imena Agrippine Vaganove u Sankt Petersburgu. Mogu reći kako  je to bilo još jedno ostvarenje moga sna jer sam oduvijek željela osjetiti dio ruske kulture i ruskog baleta. Godine 2018. u Rusiji sam zaokružila svoje baletno školovanje i vratila se u Zagreb, potpisavši ugovor za solisticu baleta velikih i srednjih uloga.”

„Moja je obitelj uvijek bila uz mene, koliko god je bilo i pozitivnih i malo manje pozitivnih, a napornih trenutaka. Uz sve to, osobe koje se odazovu ovoj profesiji moraju biti spremne na neizmjeran rad i stalno odricanje, što druženja, što izlazaka, što brige oko ishrane i puno drugih stvari. Sve u svemu, to je onaj manji, sporedan dio ako je nekome doista stalo i ako stvarno voli balet – tada ti više ništa nije teško. Treba vjerovati u sebe i biti uporan, iako to nekada nije baš lagano”, dodaje.

Kad je obrazovanje balerina u pitanju, kao najveću manu u Hrvatskoj ističe manjak muških plesača, što znači da djevojke nemaju partnera.

„Kod nas dečki baš i nisu zainteresirani za balet, a i oni koji jesu, često su diskriminirani jer uvijek svi kažu da je balet samo za djevojke”, govori Anamarija koja je uz baletnu, pohađala i klasičnu srednju.

„Pohađala sam Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Uskladila sam obje škole tako što sam, npr. u jutarnjem turnusu bila u gimnaziji pa bi se popodne prošetala do baletne škole ili kazališta te popodne provela tamo (ili obrnuto). U svakom slučaju bila sam zauzeta od sedam sati ujutro do minimalno 19 sati navečer. Budući da bih subotom imala nastavu u baletnoj školi, svoje sam vikende najčešće provodila učeći”, govori Anamarija.

Što je s fakultetom, odnosno kako je u hrvatskom obrazovnom sustavu riješeno akademsko obrazovanje balerina nakon srednje baletne?  

“Fakultet baletne pedagogije postoji u Zagrebu, ali ga nisam upisivala. Kada sam se vratila iz Rusije razmišljala sam o upisu, ali sada sam se malo udaljila od toga jer sam krenula jako puno raditi. Tako da će za sada to ostati po strani, ali vjerujem da ću jednog dana upisati nešto ili vezano uz umjetnost ili možda neke jezike”, kaže Anamarija.

Za kraj, savjet djevojkama koje žele postati balerine?

Mlada i uspješna balerina otkriva nam i planove za budućnost:

“Za sada se vidim u Zagrebu. Stječem brojna divna iskustva, a za budućnost ćemo vidjeti. Lijepo bi bilo vidjeti još neka mjesta i velika kazališta, barem gostovati u njima, ali to ću sve vidjeti s vremenom.”

Za kraj, mladim ljudima koji se profesionalno žele baviti baletom savjetuje kako da ostvare svoje snove.

“Neka budu jako uporne jer sigurno neće uvijek „teći med i mlijeko“, ali ako to stvarno i iskreno vole, tada moraju samo raditi na sebi i vjerovati da će njihovih pet minuta doći u pravi trenutak”, zaključuje uspješna balerina Anamarija.

Projekt ‘mimladi.hr – novo lice naslovnice’sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 800.070,02 HKR. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost projekta iznosi 941.258,85 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.