Majka djevojčice umrle od ospica dirljivim se statusom obratila protivnicima cijepljenja

“Ovo je moja Nađa, rođena je 8. svibnja 2015. godine. Kada je imala godinu dana pojavili su se simptomi autoimunog poliglandularnog sindroma tipa 1. Izgubila je svu kosu, imala je sistemsku kandidijazu, autoimuni hepatitis i druge dijagnoze. Kasnije je utvrđeno da ima i hiperparatireoidizam zbog čestih hipoglikemija i hipokalcemija. Zbog tih hipokalcemija često smo boravile u bolnici jer jednostavno unošenjem terapije oralnim putem nije se mogao podići nivo kalcija koji je bio izuzetno nizak (0,60). Nije mogla biti cijepljena i nadali smo se da će je u jeku epidemije štititi kolektivni imunitet.

Tog 5. siječnja 2018. primljene smo na odjel intenzivne njege i izolacije. Međutim, 6. siječnja 2018., kako nije bilo mjesta na odjelu, primljen je dječak star devet mjeseci u našu sobu, a nas dvije smo premještene na drugi kat. Zbog visokih transaminaza (700,800), 9. siječnja 2018. prebačene smo na Institut za majku i dijete, i usput, tada saznajemo da dječak s kojim smo bile u kontaktu ima ospice (morbile). U tom trenutku moj se svijet srušio, znala sam da će ih i ona dobiti, ali opet, u dubini duše sam se nadala da neće. 12. siječnja 2018. Nađa je dobila temperaturu, a ja sam odmah znala što je. Drhtala sam, plakala, ali PONOVNO se nadala da nije to to.

Istoga dana, u večernjim satima, Nađa je utonula u san iz kojeg se više nikada nije probudila… Nije jela, nije pila, nije se budila, nije reagirala… Svakim danom bila je sve lošije, njezine potrebe za kisikom su bile sve veće pa je s jedne litre došla na sedam litara u roku od tri dana. Dobila je osip i dobile smo potvrdu da je zaražena ospicama. 22. siječnja 2018. Nađi postaje sve lošije, jedva diše, zasićenje kisikom pada joj na 50, prestaje mokriti, naotiče, krvari iz nosa i usta, te postaje plava. U večernjim satima prebacuje se na intenzivnu njegu i u 4 sata te noći intubiraju je zbog naglog pada zasićenosti, tlaka i rada srca. Reanimirana je i Nađa ostaje živa. Međutim, borba za njezin život trajala je skoro tri mjeseca.

Nije podnosila odvajanje od respiratora, ventilirala se visokim kondicijama, stvorili su se ožiljci na plućima, edem na mozgu… Bila je na 100% kisika od prvog do posljednjeg dana sa zasićenošću od 50% do 90%, ovisno o danu. Sredinom ožujka napravljena joj je punkcija zbog lošeg neurološkog stanja koja nije ništa dokazala. Od tada njezino stanje postaje sve lošije, javlja se ekstreman vaskulitis i poremećaj cirkulacije. Tada počinje krvarenje iz cijevi, nepoznatog porijekla, plućna funkcija postaje sve lošija, a javlja se i akutni respiratorni distres, kao i sepsa sa dvije različite bakterije, C-reaktivni protein je na 400. Dana 3. travnja 2018., u 10 sati ujutro, Nađino srce je stalo i zbog reanimacije dolazi do pneumotoraksa lijevog plućnog krila pa se uvodi dren i Nađa postaje stabilna. Međutim, idućeg dana, u 18 sati, dolazi do srčanog zastoja i uz sve poduzete mjere reanimacije, Nađa dobiva svoja anđeoska krila u 18 i 30.

Ovu priču sam podijelila s vama kako bih educirala roditelje koji imaju nedoumice u vezi cijepljenja svoje djece. Svako dijete zaslužuje i ima pravo biti zaštićeno od zaraznih bolesti. Nađa je dala svoju žrtvu, SVOJ ŽIVOT, kako bi pokazala da bezazlena dječja bolest može nekome ugroziti život. Sad je na nama da damo svoju žrtvu i dijelimo njezinu priču kako se nikome više ne bi ponovila Nađa. Anđeo me moj napustio prerano, ali ja ću se boriti da se nikada ne zaboravi i da se više nikome ne dogodi, ono što se dogodilo meni”, napisala je majka Dragana Petrović.