KAFIĆ SMRTI Razgovor o smrti uz kolačiće, čaj i kavu kao prevladavanje suvremenih tabua

Kafić smrti nije neko određeno mjesto, on može biti bilo gdje - u stvarnom kafiću, nekom drugom javnom prostoru, knjižnici ili u vlastitom domu, a jedino je zadano dogovoriti vrijeme i mjesto, pripremiti čaj ili kavu i kolačiće i razgovarati o smrti, kaže jedna od pokretačica inicijative Kafića smrti Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka i profesorica na riječkom Medicinskom fakultetu.

Riječ je zapravo o sastancima čiji je cilj educiranje i pomoć drugima da se upoznaju sa svršetkom života, da im se olakša govoriti o smrti i iznositi svoje stavove, mišljenja i strahove, te ohrabriti da izraze svoje želje za vrijeme nakon smrti.

Koncept Kafića smrti osmislio je 2004. švicarski antropolog Bernard Crettaz i od tada se ideja proširila kao svojevrstan pokret širom svijeta. Danas tako, primjerice, postoje Death cafe u Engleskoj, Cafe Mortel u Francuskoj ili pak Totentanz cafe, odnosno Mrtvački ples, u Njemačkoj, gdje se, kako je zamišljeno, kroz razgovor nastoji umanjiti strah od smrti kako bi ljudi preuzeli kontrolu nad jednim od najvažnijih događaja s kojim se moramo susreti.

Ona riječ na "s"

"Kafići smrti nisu nužno edukativni, nema predavanja i informativnih materijala. Razgovarati o smrti je neugodno, a prije smrti postoji jako puno odluka koje čovjek mora donijeti. Između ostalog, gdje želi umrijeti, da li u svom domu što je često vrlo kompleksno, ili pak u nekoj ustanovi te kako želi da ga pokopaju. U slučaju da ima bolove, koliko želi da mu se daje lijekova za umanjenje boli te želi li to pod svaku cijenu pa i onu da dobar dio vremena bude bez svijesti. Zato smo i nazvali našu seriju tribina "Ona riječ na s", jer danas se može razgovarati o seksu, ali o smrti ne, smrt je za nas tabu tema današnjice", kaže Lončarek.

Dosad je, kaže, održano pet tribina, a sa svakom novom posjećenost je rasla. "Smatrali smo uspjehom ako nam se odazove više od 10 sudionika, no počeli smo s 15-ak ljudi, da bi na posljednjoj tribini bilo 60 sudionika".

Šestu, posljednju tribinu u ciklusu, koja će se održati 16. studenoga u riječkoj Gradskoj vijećnici, nazvali su nultim, a ne prvim Kafićem smrti, jer će sudionicima, sa željom da se ideja Kafića smrti proširi i drugdje u Hrvatskoj, dati praktične upute i podijeliti vodič kako ga organizirati. Vodič će svima zainteresiranima biti dostupan i na internet stranici Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini riječkog Medicinskog fakulteta.

"Zasad se širimo na zapad, jer će na tribini biti liječnik iz mobilnog palijativnog tima u Puli, koji će također dati neke organizacijske savjete te očekujemo da će on tu vrstu znanja sa svojim timom dalje širiti u Istri".

Na pitanje tko dolazi na tribine Lončarek odgovara: "Ima radoznalaca, ima zalutalih, a većinom su to ljudi koje je neko životno zbivanje ili profesija učinila osjetljivim za pitanja ljudske smrti. Znaju se tu naći i tinejdžeri, premda rijetko, uglavnom učenici srednje medicinske škole. Dolazi dosta umirovljenika te ljudi koji su nekog izgubili ili će nekoga izgubiti zbog smrtonosne bolesti, kao i profesionalci koji rade u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, pravnici ili jednostavno građani koji rado nešto nauče".

Kaže kako gotovo na svakoj tribini netko postavi i provokativno pitanje zašto promiču eutanaziju te odgovara kako je eutanazija duboko suprotna ideji palijativne skrbi koju zastupaju te je zabranjena hrvatskim zakonom.

"Bolesnici žele umrijeti samo onda kada palijativa nije dobro odradila svoj posao, a najčešće je to zato što trpe jake bolove. Zato svaki puta tumačimo koliko je važno da se ublaže bolovi i da se prepozna i zadovolji što više bolesnikovih potreba, od zdravstvenih do duhovih i pravnih. Upravo u tom pitanju iščitavam strah od usamljenosti do kraja života i percepciju da je umiranje nešto što svaki pojedinac mora rješavati sam za sebe, bez pomoći drugih", govori Lončarek.

Kaže kako im je cilj ojačati kapacitet društva da bolje brine za svoje članove koji će uskoro umrijeti, jer nitko ne bi smio umrijeti sam.

"Naš odnos prema smrti još je uvijek definiran medicinom. Smrt je još uvijek prvenstveno medicinski događaj dok je zanemaren aspekt po kojem je umiranje socijalni događaj i odlazak našeg člana iz društva ljudi. Još uvijek mislimo da je palijativna skrb kad nekoga smjestiš u ustanovu. Mi nastojimo da bolesni umiru tamo gdje najviše žele, a to je najčešće njihov dom. Za to je potrebno jako mnogo priprema, da laici koji brinu o njima budu dobro informirani i educirani kako se skrbi o takvom pacijentu, da znaju prepoznati znakove neizbježne nadolazeće smrti te se nositi s tim i umirućem djelotvorno pomagati  do samog kraja", kazala je Lončarek.