Danas je moguće transplantirati gotovo sve, no presađivanje ovih organa ipak se izbjegava

Jedan je Francuz nedugo prije postao prva osoba koji je drugi put presađeno lice, jer je prva transplatacija završila neuspjehom, a drugi je ušao u povijest ponovno uzgojivši kožu koju je izgubio s više od 95 posto tijela zahvaljujući uzorku koji je dobio od brata blizanca.

Presađivanja više nisu ograničena na vitalne organe: srce, jetra ili pluća. Ljudi danas mogu dobiti novu šaku ili čak maternicu.

Ali neki organi ne smiju se dirati. Zasad.

Na vrhu te liste je mozak. Razlozi su i tehnički i etički, kažu stručnjaci.

"Sve što ima veze sa živčanim sustavom najteže je presaditi jer nemamo učinkovite tehnike za regeneraciju živaca", objasnio je transplantacijski kirurg David Nasralla sa Sveučilišta Oxford.

"Zato su transplantacije mozga i očiju zasad izvan dosega moderne medicine", rekao je.

Postoje 'kirurzi' koji navodno planiraju presaditi glavu, ali ovi ozbiljniji kažu da bi pacijent, po svemu sudeći, umro. Mnogi sumnjaju da je uopće moguće spojiti živčana tkiva dviju leđnih moždina.

Iznad svega, presađivanje mozga postavlja uznemirujuća moralna pitanja, uključujući i ono temeljno: Što čini osobu? Samo mozak?

Takav pacijent vjerojatno bi se borio s konceptom "ljudskog identiteta", kaže se u nedavno objavljenom članku u časopisu Surgical Neurology International.

"Čak bi i sjećanja na to koju je ulogu bivše tijelo imalo u stvaranju pacijentova identiteta bila mogućem konfliktu s novim, doniranim tijelom", napisali su bioetičari Anto Cartolovni i Antonio Spagnolo.

Slična su pitanja već viđena u slučajevima transplantacija lica i ruku. "Ta psihološka konfuzija neke osobe može dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema, pa i doslovce ludila", dodali su.

Jeste li za svinjsko srce?

S obzirom na to da doniranih organa nikada nije dovoljno, korištenje životinjskih srca, pluća ili jetra za spas ljudskih života sveti je gral medicinske znanosti.

Ali tome na putu tvrdoglavo stoji odbacivanje organa drugih vrsta.

"Pokušalo se s ksenotransplantacijama 1950-ih i 1960-ih, s bubrezima čimpanzi, primjerice. Ali organi su bivali odbačeni u roku nekoliko dana. U to doba znanstvenici nisu mogli probiti tu barijeru, kako presaditi organ s jedne vrste na drugu", kaže Olivier Bastien iz francuske biomedicinske agencije.

To se polako mijenja jer znanstvenici shvaćaju kako modificirati gene koji potiču imunološki sustav na napad na 'uljeze' koje doživljavaju prijetnjom.

Sada se u istraživanjima fokusiraju na modifikaciju gena životinjskih donora kako bi se njihovi organi oduprli reakciji ljudskoga imunološkog sustava, ali istodobno moraju spriječiti i prijenos životinjskih bolesti.

Na umu treba imati i dobrobit životinja. "Do koje mjere trebamo potkopati životinjski imunosni sustav, potencijalno ih izložiti bolestima i patnji, samo kako bi smo mogli ubirati njihove organe", pita se Bastien.

Ima li ograničenja?

Stručnjacima je ostalo još malo organa koje je tehnički nemoguće presaditi. Dva su zasad isključena zbog etičkih razloga - testisi i jajnici.

Na primjer, ako primatelj s novim testisima postane plodan, čija su to djeca, njegova ili donorova?

Isto pitanje javilo bi se i u slučaju transplantacije mozga u drugo muško tijelo.

Članak objavljen prošle godine u časopisu Journal of Medical Ethics poziva na reviziju odnosa koristi i štete pri transplantaciji organa koji nisu nužni za spašavanje života.

"Najveći rizik za primatelje organa dolazi od snažnih, ali štetnih lijekova - imunosupresiva, koji su nužni kako presađeni organ ne bi bio odbačen", napisali su znanstvenici Atrhur Caplan i Duncan Purves.

Imunosupresivi imaju dug popis nuspojava, uključujući i mogući rak, ali to je prihvatljivo kada su u pitanju presađivanja srca ili pluća. Ne toliko za novo lice, ruku ili spolovilo.

"Odmak od transplantacije kao načina spašavanja života prema načinu unapređenja života zahtijeva i promjenu u etičkom razmišljanju koje je dugo bilo temelj transplantacijske medicine", zaključili su.