Zastrašujuća teorija o onome što se događa ispod Pacifika mogla bi vas protresti: Ovo sve mijenja

"Teorija nije uklesana u kamen i još uvijek pronalazimo nove stvari", kaže geofizičar sa Sveučilišta u Torontu Russell Pysklywec, koji je koautor studije. "Znali smo da se geološke deformacije poput rasjeda događaju u unutrašnjosti kontinentalnih ploča daleko od granica ploča. Ali nismo znali da se ista stvar događa s oceanskim pločama", dodaje prvi autor Erkan Gün, također znanstvenik za Zemlju sa Sveučilišta u Torontu.

Desetljećima su znanstvenici prepravljali svoje razumijevanje morskog dna, tako da je ova nova studija samo nastavak njihovih napora da iscrtaju surovu topografiju oceana. U 1950-ima, pionirski rad oceanske kartografkinje Marie Tharp na kartografiranju velikih dijelova morskog dna koristeći sonarne podatke s ratnih brodova pokazao je da oceanski bazeni uopće nisu ravne površine kao što su znanstvenici sumnjali.

Umjesto toga, morsko dno je bilo izrezano zjapećim rovovima i masivnim planinama - ništa većim od Srednjoatlantskog grebena, koji je Tharp otkrila, a koji je sada prepoznat kao najduži planinski lanac na planetu, presijecajući Atlantski ocean na dva dijela. Takvi planinski lanci nastaju kada se dvije tektonske ploče sudare i Zemljina kora se savije ili kada jedna ploča uroni ispod druge, gurajući gornju ploču prema gore. Međutim, pod vodom se podmorske planine obično formiraju kada se dvije ploče odvajaju na takozvanoj divergentnoj granici i magma izbacuje.

FOTO: Unsplash

Istraživanje morskog dna

Ali daleko od ovih granica ploča, u središtu oceanskih ploča, znanstvenici su mislili da veliki dijelovi Zemljine kore ostaju prilično kruti dok lebde po vrhu plašta i da se ne deformiraju poput rubova ploča. Kako bi testirali ovo razmišljanje, Gün, Pysklywec i kolege prikupili su postojeće podatke o dvije oceanske visoravni koje se nalaze između Japana i Havaja pod nazivom Shatsky Rise i Hess Rise; visoravan Ontong Java, sjeverno od Solomonskih otoka; i visoravan Manihiki, sjeveroistočno od Fidžija i Tonge.

S obzirom na izazove u istraživanju morskog dna, njihova je studija bila ograničena na ove četiri visoravni u zapadnom Tihom oceanu za koje su podaci bili dostupni. ​Oceanske visoravni nalaze se stotinama do tisuća kilometara od najbliže granice ploča. Ipak, Gün i kolege otkrili su da visoravni imaju zajedničke deformacijske i magmatske značajke koje sugeriraju da su ih razdvojile vučne sile na rubu pacifičke ploče, gdje se ploče potiskuju ispod susjednih ploča.

Pukotine ili linije rasjeda koje su identificirali istraživači imaju tendenciju da idu paralelno s najbližim rovom, kao što možete vidjeti na gornjoj karti. Tim je također modelirao dinamiku tektonskih ploča za četiri hipotetske visoravni smještene između 750 i 1500 kilometara (466 do 932 milje) od najbliže zone subdukcije, kako bi bolje razumjeli mehanizme koji dovode do ove udaljene deformacije. Bez obzira na njihovu udaljenost od ruba ploče, ti hipotetski platoi bili su razvučeni tijekom milijuna godina i još više stanjeni na strani koja je najbliža rovu.

FOTO: Unsplash

'Platoi su slabiji'

​"Smatralo se da bi podoceanske visoravni trebale biti jače, budući da su deblje", kaže Gün. "Ali naši modeli i seizmički podaci pokazuju da je zapravo suprotno: platoi su slabiji". Priznajući da su analizirali samo četiri pacifičke visoravni, istraživači se nadaju da će njihova otkrića potaknuti daljnja istraživanja mapiranja morskog dna.

Stručnjaci žele mapirati morsko dno: Znamo više o površini Mjeseca i Marsa nego o onome što počiva ispod oceana

"Slanje istraživačkih brodova za prikupljanje podataka velik je napor", kaže Gün. "Dakle, zapravo se nadamo da će naš rad skrenuti pozornost na platoe i da će se prikupiti više podataka." Studija je objavljena u časopisu Geophysical Research Letters, prenosi Science Alert.