Meri Cetinić u velikom intervjuu: 'More, more' je prva pjesma koju sam pjevala na hrvatskom jeziku

U grupi More bili ste vrlo važna karika. Pjevali ste, svirali klavir, skladali i bavili se aranžmanima za pjesme. Kako danas gledate na to svoje glazbeno razdoblje i prvi ulazak u studio, kad ste snimali legendarnu pjesmu More, more?

To su bili moji mladenački dani. Zapravo, pjesma More, more je prva pjesma koju sam pjevala na hrvatskom jeziku i za koju sam trebala osmisliti svoju interpretaciju. To je bio moj prvi susret s novim, autorskim pjesmama i s radom u kojem sam trebala na svoj način interpretirati nove pjesme i dati im svoj timbar. Budući da sam na snimci svirala i klavir, trebalo je naći i osmisliti dionicu za klavir, sjećam se kako sam jedno mjesec dana kod kuće sve uvježbavala. U to vrijeme se sve i drugačije snimalo i nije bilo kao danas nadosnimavanja i ponavljanja. Svi smo u studiju svirali skupa i to je bilo to. Zato sam se ja za tu prvu pjesmu temeljito pripremila i sve je u studiju išlo kao od šale. Iz prvog ili drugog pokušaja snimljena je ta legendarna pjesma More, more. Mi smo dječački bili zaljubljeni u glazbu, zbilja smo to voljeli, i jedni druge smo voljeli i jako poštovali talente svakoga od nas. Sjećam se kad je pjesma More, more izašla na singl-ploči, moja mama koja je stalno nešto plela i uvijek uz to slušala Radio Split, znala mi je reći: "Tu vašu pjesmu danas sam već čula sedam-osam puta na radiju i lipo to zvuči." Meni je to bilo čudno i pitala sam se zašto.

Kad ste i sami govorili o ljubavi prema grupi More i pjesmama koje ste snimili, moramo reći da cijela glazbena priča počinje 1972., kad ste vi i Slobodan Kovačević oformili grupu.

Nakon što sam otišla iz Delfina na inzistiranje moga oca, upisala sam Pedagošku akademiju. Između satova predavanja, kako je tamo bio klavir, ja sam uvijek studentima svirala i pjevala. Tamo me je čuo Slobodan i predložio mi da zajedno napravimo grupu koja će se zvati More. On je već imao neke pjesme i već tada mi je pokazao i odsvirao mi More, more na gitari. Najprije smo bili neka akustična grupa. Ja sam svirala klavir i pjevala, Slobo je svirao akustičnu gitaru, a Mara Kuzmić, koja je imala lipi, školovani sopran, u grupi je pjevala prateće vokale. To je sve tako lagano počelo. Prvi ljetni angažman dobili smo u Villi Marija u Supetru na Braču i onda su u grupu došli gitarist Dalibor Jurašin i bubnjar Vjekoslav Benzon i tamo smo svirali cijelo ljeto. Sjećam se da sam tamo donijela svoj klavir iz Splita. Smjestila sam ga u baštu i cijelo lito sam ga pokrivala nekim velikim drvenim poklopcem; to je bilo fantastično. Po danu su se dečki išli kupati, a ja bih otišla u baštu nešto sviruckat. Jedno poslijepodne, dok sam tako svirala, okrenem se i vidim Olivera kako vuče svoje klavijature i pojačalo. Nije mi bilo jasno što on sad tu radi, a on mi je rekao da je ostavio Dubrovačke trubadure i da je čuo za nas i sad će s nama svirati. (smijeh) Tako je s nama produžio cijelo ljeto i mislim da smo u takvoj postavi i otišli u Zagreb snimiti taj prvi singl More, more, gdje sam ja bila glavni vokal, a na B-strani ploče Zlu djevojku kao glavni vokal snimio je Oliver.

Na Splitskom festivalu 1975. osvojili ste svoju prvu nagradu, i to za najbolju interpretaciju, a s grupom More i prvu nagradu stručnog žirija za pjesmu Gdje god da pođeš.

Sjećam se da sam počela pjevati samo nekoliko taktova pjesme, a splitska publika je počela snažno pljeskati. Imala sam užasnu tremu i bilo mi je strašno, baš jedan stresan nastup, prvi onako veliki nastup na kojem sam dobila nagradu Fis za najbolju interpretatoricu. Premda smo stalno radili i nastupali od 1973. godine, a 1974. i snimili album na kojem sam za polovicu materijala bila autorica, nakon splitskog nastupa osjetila sam potrebu da dalje radim sama, drugačije i na svoj način.

Prije konačnog odlaska iz grupe More 1979., zajedno ste nastupili na Splitskom festivalu s pjesmom Samo simpatija, koju je napisao novi autorski tim – Željko Sabol i Đorđe Novković.

Ja sam nakon pjesme Gdje god da pođeš 1975. otišla iz grupe More uz obrazloženje da mi je skučen glazbeni prostor i da želim više slobode. Tako je i bilo. Oni su radili bez mene, a ja sam snimila dvije singl-ploče – Najljepši san i Pjesma moru, koju sam 1976. pjevala na Splitskom festivalu. Radili smo odvojeno, a onda me je 1978. nazvao ponovo Slobo i rekao da ima neka odlična pjesma Đorđe Novkovića i Željka Sabola i bi li ja opet s grupom More nastupila na Splitskom festivalu. Meni se u prvom trenutku ta pjesma uopće nije sviđala, malo mi je bila prekomercijalna jer ja sam bila rokerica koja je prije toga pjevala pjesme Janis Joplin i pisala ih u tom điru. I sad odjednom nekakav šlager. Nisam pjesmu odmah doživjela, ali bila mi je novi izazov. Zašto ne? Snimili smo pjesmu, nastupili na festivalu i nismo dobili nagradu; bili smo četvrti. Pjesma je bila bum i veliki hit pa smo odlučili zajedno otići na ljetnu turneju. Međutim, usred turneje, prije jednog koncerta, nekoliko članova grupe u garderobi je reklo da više neće svirati u grupi More i da odlaze raditi nešto drugo. Ja sam tada rekla: "Dosta. Nema više grupe More." I odlučila sam napokon krenuti sama svojim glazbenim putem.

Foto: Mario Draušnik

Gdje ste kao umjetnica pronalazili veću inspiraciju za svoj rad, u Splitu ili u Zagrebu?

Neću reći da sam u Zagrebu bila nesretna, ali nisam bila svoj na svome, premda je tamo nastao cijeli moj album Putovanja. U Zagrebu sam napisala i neke lijepe pjesme: Samo tuga ostaje, Zauvijek ostavi me ti i Nema puta. Za boravka u Zagrebu radila sam i predstavljala repertoar koji prije nisam pjevala, nego sam se oslanjala na Dalmaciju, taj mediteranski pop-zvuk. To se promijenilo u Zagrebu, jer sam taj svoj standardni program malo proširila i na jazzy izvedbe. To iskustvo mi je bilo jako korisno. Što se tiče tvog pitanja gdje se lakše stvara, iz mog iskustva – nema pravila. Možeš stvarati i biti uspješan tamo gdje ti je najgore i ne osjećaš se dobro, a može biti i negdje gdje ti je najlipše a da ne stvoriš ništa. Nema pravila, to je jednostavno neki osjećaj koji dolazi iznutra i s kojim ne možeš kalkulirati. Ili ga ima ili ga nema.

Foto: Zlatko Turkalj-Turki

Mislite li, prema svemu onome što vam se događalo u životu, da najljepše pjesme nastaju u trenucima boli i tuge, kad je čovjeku najteže i kad je najranjiviji?

Uglavnom da. Malo je pjesama, barem u mojem slučaju, nastalo iz nekakve sreće. Zato i nemam puno sretnih pjesama. Moje pjesme većinom pričaju o trenucima samoće i pune su tužnih osjećaja vezanih uz gubitak. To su neke situacije u životu koje čovjeku valjda daju tu duboku i snažnu emociju s kojom umjesto da plačeš možda sjedneš za klavir i stvoriš novu pjesmu.  

Koliko često slušate pjesme koje ste davno snimili? Ima li neka koja vam je posebno draga i sadrži vašu priču?

Ima dosta starih pjesama koje volim slušati, budući da su bile odlično snimljene; većinu sam ih radila kod brata u Nizozemskoj. Produkcijski je to stvarno bilo vrhunski napravljeno. I ja sam pjevala vrhunski (smijeh), ovako neskromno. Ali što je – je; i ja se povremeno guštam slušati iz tih, mlađih dana. Glas mi je bio odličan i mogla sam s njim raditi što sam htjela. Imala sam odlične pjesme koje i dandanas pjevam: Četiri stađuna, Budi dobra prema njemu, U prolazu… Bila je super i Lastavica koju više ne pjevam, ali mi je gušt poslušati. Nju ne trebate dirati i snimati ili izvoditi u nekoj drugoj verziji i stilu. Ona mora ostati onako mladenačka kakva je bila. Zabavno je baviti se starim pjesmama, snimiti neku novu verziju ili samo slušati te stare produkcije koje su bile ludilo. To ja volim.

Uslijedilo je objavljivanje vaših hit-albuma na kojima su pjesme: Mornareva žena, Ja sam žena, Budi dobra prema njemu, Ponekad me nazovi, Ja moram dalje, U prolazu, Svuda oko nas, Nismo htjeli ni ja ni ti, Nina-nana, Prašina s puta, Živjela ljubav… Kraj s grupom More značio je početak vaše zlatne i uspješne karijere koja traje do danas.

Tako je, u svojoj karijeri snimila sam 15 albuma, od kojih je većina proglašena najboljim albumima godine, a ja sam više puta bila nagrađena za najuspješniju i najpopularniju pjevačicu godine.