Kićo Slabinac: 'Tito me upozorio da pazim što pričam, a Jovanka je zasuzila kad me čula'

"Od tate sam naslijedio snažan glas, a od mame senzibilitet. Nitko se nije profesionalno bavio glazbom, ali svi su bili muzikalni. Prvi smo u ulici imali radio, a mama me prije osnovne škole upisala na balet i ritmiku, da steknem koordinaciju. Bavio sam se i glumom, iz dječjeg kazalištam gdje sam i propjevao, su predložili da krenem u obrazovanje za opernog pjevača nakon što mutiram, ali tata je bio protiv toga. Znali smo da prvak opere preko tjedna radi kao brijač da bi preživio", kaže Kićo.

Rock je otkrio kod susjeda diskofila koji mu je prvi put pustio pjesmu "Whoo Hoo" benda The Rock-A-Teens.

Svirao sam rock'n'roll koji se dotada zvao 'music with a beat'. Nikome nije bilo jasno što mi to radimo, bili su zbunjeni, gledali su nekog malog kako trči po pozornici, baca se na koljena i vrišti u mikrofon. Valjda su mislili da nisam normalan", smije se danas Kićo.

"Bili su jedni od prvih na našim prostorima koji su počeli svirati taj rock - zato se Kiću danas naziva "hrvatskim Elvisom", iako, napominje on, niti je Elvis bio prvi niti je on pokušavao njega imitirati u bilo kojem smislu.

Prvih deset godina karijere proveo je, dakle, u bendovima Tornado, kasnije Kon Tiki, a onda i Dinamiti. Nakon odsluženja vojnog roka počinje solo karijeru i prebacuje se na zabavnu glazbu. Svoj debi imao je 1969. godine na Splitskom festivalu. Već iduće godine pobjeđuje s "Cvijetom čežnje".

Tvrdi da je Oliveru Dragojeviću dva puta utjecao na karijeru i praktički mu pomogao da postane ono što jest.

On je početkom sedamdesetih otišao u Ameriku, i to su bile, kako nam je rekao, najplodnije godine. Nije slučajno da ih je proveo s Mirjanom Antonović, ženom od koje je s pjesmom 'Zbog jedne divne crne žene' "napravio prvu damu Jugoslavije", ali ne prije nego što mu je crna žena slomila srce.

On se, dakle, oženio, Mirjana je završila s Miroslavom Ilićem, a nakon 46 godina javila mu se i poželjela da se vide kad je došla u Zagreb.

Titu pjevao četiri puta

"Ja sam njemu četiri puta pjevao. Kad bi dolazio u svoju vilu u Baranji zvao nas je da mu dođemo svirati u dnevnom boravku. Nismo puno pričali, ali jednom me pitao što sam to pričao u štampi. A ja sam u jednom intervjuu rekao da mi je teško živjeti kao Hrvat pod hipotekom Jasenovca i teze da su Hrvati genocidni narod. Ja to nisam i smatram da se ne možemo svi stavljati pod istu kapu, to je apsurdno. Kao što ne možemo ni danas stavljati osam milijuna Srba pod istu kapu s onima koji su htjeli rat devedesetih. Tito me pitao što sam to pričao u novinama, ja sam mu odgovorio: 'Sigurno su vam ovi vaši već rekli', na što je on rekao: 'Pa bogamu, zato ih i imam!' Kad me protokol primijetio blizu njega, dotrčali su i rekli da moramo početi svirati, a Tito je rekao: 'Pa vodite ga onda, ne držim ga ja.' U tom trenutku nisam više znao gdje me vode - na svirku ili na Goli otok", smije se Kićo.

Kad je prvi put izvodio pred Titom, Milka Planinc uporno je Maršalu govorila kako je to Kićo Slabinac, ali on je već znao tko pjeva.

"Jovanka je voljela 'Zbog jedne divne crne žene' i cijela se rascvala kad sam to pjevao, valjda je mislila da pjevam o njoj pa je malo i zasuzila. U Titovom društvu uvijek je bilo ugodno, nismo puno pričali, ali stalno je imao neke provale i fore.  Najveći problem bio mu je umiriti svoje pse koji su lajali i skakali kad bih ja počeo pjevati neke malo življe pjesme i kad bih se razbacao po dnevnom boravku. Kakav god da je bio, meni je bilo veliko priznanje da te jedna tako svjetska figura zove da mu pjevaš četiri puta", kaže Kićo.

Volio ga je i Tuđman, kojeg je upoznao davno prije 1990. godine, i to potpuno slučajno.

"Vraćao sam se iz Splita za Zagreb, išao sam sa svog prvog festivala 1969. Sjeo sam u kupe i upoznao se s gospodinom koji se predstavio kao Franjo. Rekao je da me slušao na radiju i da zna tko sam. Pričali smo cijelu noć do Zagreba o svemu, od ustaša i partizana, Jugoslavije, komunizma, politike, ma sve sam mu rekao. U Zagrebu smo se rukovali, a on mi je rekao da sam inteligentan, ali ne baš razborit te da pazim kome što pričam. I tako je došla 1990., pozvali su me da pjevam, on još tad nije bio izabrani predsjednik. Dolazi taj Franjo Tuđman na pozornici, a ja tek tada shvaćam da znam tog čovjeka - to je moj Franjo iz vlaka! Bilo mi je jako neugodno, a on me pozdravio sa smiješkom. Cijenio je što nisam mijenjao svoj stav kao neki, uvijek sam imao svoje mišljenje", priča Kićo, piše 100posto.