Doris Dragović u jednom od rijetkih intervjua pričala o Eurosongu, karijeri, mladosti, ali i starenju

"Moj izričaj je glazba, ne priča. Bilo mi je važno vratiti se smislu i onome što ja jesam, a to je glazba. Tu sam doma, tu se dajem i tako ću dok bude snage u meni. Tada nisam imala što reći, a ne dati. Sve važno u meni događa se tijekom koncerta u studiju ili na probama. Šteta je što tiskovine u tome ne nalaze ništa zanimljivo", iskrena je pjevačica.

"Strašna bolest, pa strašni rat. Ne znam što je strašnije. Htjela bih pomoći, učiniti nešto, a ne mogu ništa. Tako svi osjećaju, kao i tu nemoć da se išta promijeni. Blagoslov je upravo to prihvatiti, promijeniti sebe, a moj je osobni doprinos pjesmom ispuniti onaj prostor u čovjeku po kojem se inače šuljaju strah i klonulost", kazala je pjevačica o nedavnom koncertu u Čakovcu.

Bilo je tijekom godina i otkačenih fanova, kao i njihovih darova. A onaj koji posebno pamti je jedan - vadičep!

"Jedan obožavatelj poklonio mi je čudan vadičep, ni danas ne znam kako funkcionira. Ali meni je zapravo sve otkačeno, od plišanih igračaka do DVD-a koji su mi prijateljice napravile intervjuirajući tvoje bližnje u tajnosti za rođendansko iznenađenje", prisjeća se Doris.

Prošle je godine Doris srčano podržavala Albinu Grčić dajući joj savjete prije nastupa na Eurosongu.

"Eurosong nije ono što je bio. U moje vrijeme bavili smo se pjesmom i sva promišljanja usmjeravali prema njoj. Samim time bio je to pravi izazov za pjevača. Danas Eurosong u fokusu prvenstveno drži spektakl i isključivo se njime bavi. Natjecatelji su stoga izazvani da se bave prezentacijom, čega je pjesma postala samo dio, a to nije moj prostor. Albina je moj posebni dragulj i to je to. Ovogodišnja pobjednica Dore Mia Dimšić dokazana je umjetnica i vjerujem u nju bez obzira na bilo kakve plasmane na Eurosongu. Mia, želim ti dobar glas i mirno more", poručuje Doris.

Protiv kritike nikad nije imala ništa, dapače. Uvijek je više voljela konstruktivnu kritiku nego pohvalu.

"Kada sam bila dijete, mama me učila: 'Ćerce, nije važno šta ti je reka, nego tko ti je reka'. Od čovjeka do čovjeka razlikuje se upućena riječ. I to je cijela mudrost. O tome uvijek vodim računa svjesna da je onaj koji upućuje kritiku samo jedan. U slobodi biramo platformu s koje polazimo, bilo dobro ili loše. Kritika ima zadatak nešto popraviti ili poboljšati, ukazati na grešku ili nedostatak. To je moguće samo u dobru, u poštovanju i ljubavi. Takvoj sam kritici uvijek hrlila u želji da budem bolja. Bila mi je važna jer me stvarala i gradila tijekom godina. Danas ne bih bila ista da nije bilo meni važnih ljudi s voljom i strpljenjem za mene. Njima sam do neba zahvalna", poručuje.

Jedna od njezinih najživotnijih pjesma je, kako tvrdi, "Malo mi za sriću triba", a koncept sreće i onoga na čemu je zahvalna s godinama se mijenjao. Danas, sa 60 godina primjećuje koliko je u mladosti bila nestrpljiva te smatra kako strpljenje i sreća dolaze iz poštovanja prema sebi i drugima.

"Srića se, kao i ja, s godinama mijenja, sa spoznajom života, i to je dobro. Bili bismo smiješni da nije tako. Bili bismo smiješni da sa 60 plus još lunjamo po klubovima do jutra, a gastritis kida. Ili da vozimo sportske automobile u koje ne možeš sjesti nego ležiš, a kralježnica ubija. Sva srića da nitko nije takav! Volim što imam 60 godina. To je moj dar, moj ukras, nešto što je trebalo doživjeti i proživjeti. Zahvalna sam za ožiljak, za svaku boru. Ne doživljavam starenje kao gubitak, nego kao skupljanje i koliko mnogo toga imam skupiti. Mnogo emocija, događaja. Doživjeti sve, svakog čovjeka, osobu golemo je bogatstvo. Stoga kada stanem pred tisuće ljudi, obraćam se svakome ponaosob", poručuje Doris koja je odavno naučila pronaći mir u sebi, zbog čega je uspjela prebroditi i razdoblje pandemije.

"Nedostaju mi i ljudi kojih više nema, strašni izvještaji o broju umrlih su me kidali, jer sam zamišljala njihovu muku u samoći i tugu njihovih bližnjih. S druge strane, gledam kako oholost i sebičnost padaju na koljena pred mikrobom toliko malešnim da ga tek sa specijalnim mikroskopom možemo vidjeti. Ali treba ići dalje, budno čuvati mir u sebi (jer izvan nas nije), znajući da ovaj svijet ionako čvrsto stoji na ramenima dobrih ljudi. Takvi ljudi i nas čine boljima. Takvih je najviše na svijetu jer da nije, već nas odavno ne bi bilo. Oni u tišini čine dobro, ovi drugi su samo bučniji", poručuje.