VOLJA BEZ GRANICA Životna tragedija nije ga zaustavila u osvajanju Paraolimpijskih igara, a evo čime se danas bavi

Otac ga slučajno oslijepio

Naime, rođen je slijep na jedno oko, a drugo je izgubio u groznoj nesreći s četrnaest godina. Mladi Petar pomagao je ocu oko rezanja mesa. Zaklali su tele, a otac je sjekiricom sjeckao meso koje će kasnije jesti. Petar je držao donji dio teleta, već s mislima negdje daleko. Naime, trebao se uskoro upisati u srednju školu i razmišljao je koji će smjer odabrati. Razmišljao je o trgovačkoj školi. Kad je tele počelo kliziti iz njegovih ruku, Petar se sagnuo i jednostavno našao na krivome mjestu u krivo vrijeme… Otac ga nije čuo, a sjekirica se zarila u njegovo drugo, zdravo oko…

Liječenje je trajalo godinu dana, u Splitu i Zagrebu. Međutim, Petar je ostao slijep na oba oka.

Pogodilo ga je, samo on zna koliko, no izborio se i postao uporna i jaka osoba, također i vrhunski sportaš i profesionalac.

Petar je bez Lyndon Da Cruzova bioničkog oka (koje omogućava raspoznavanje bijele, crne i sive boje) ili vraćanja vida transplantacijom matičnih stanica i rožnice.

'Hrabro i na rezultat'

Kolika je inspiracija drugima, najbolje pokazuje dokumentarac 'Hrabro i na rezultat'. O dokumentarcu snimljenom po Petrovom nevjerojatnom životu redatelj Dejan Aćimović svojedobno je rekao kako se Petrov otac htio ubiti nakon što je nenamjerno oslijepio svog sina. Redatelj Dejan Aćimović režirao je dva dugometražna filma: "Je li jasno, prijatelju" i "Moram spavat', anđele". Film "Hrabro i na rezultat" iz 2009. godine je njegov prvi dokumentarac, a premijerno je prikazan na Motovun Film Festivalu. Film se prikazao i na Međunarodnom danu bijelog štapa u Velikoj Gorici, kao i u Novom Sadu i brojnim drugim festivalima.

"Hrabro i na rezultat" odličan je dokumentarac koji svjedoči o snažnoj ličnosti protagonista Petra Bešlića. On je pravi suvremeni heroj iz susjedstva. Čovjek koji može sve i ne poznaje granice, on je prvi hrvatski slijepi atletičar-paraolimpijac. Govori u upravo o njegovoj životnoj tragediji, koju nije shvatio kao tragediju… Petar je rođen slijep na jedno oko, a drugo oko izgubio je tijekom djetinjstva, nesretnim slučajem. Unatoč teškoj životnoj sudbini, Petar se posvetio sportu, što ga je dovelo i do nastupa na paraolimpijskim igrama u Pekingu. Aćimović je snimio 150 sati materijala i družio se s Petrom non-stop, a dokumentarac je "smjestio" u 50 minuta. Jednostavno je toliko toga htio reći, ali normu treba poštivati.

Petar i njegov najbolji prijatelj Tomo, koji je također slijep, kroz svoj svakodnevni život daju nam bolji uvid u njihov "pogled" na svijet, dok gledaju svoju omiljenu televizijsku seriju, kartaju se, razgovaraju o svom prijateljstvu. Tako smo dobili vrlo vrijednu priliku gledati kroz njihove izgubljene oči i te podijeliti njihove sumnje i nade.

Petar ne dopušta da mu išta pokvari želju i ljubav prema sportu. Mnoštvo "videćih" ipak i dalje ne shvaća probleme s kojima se slijepe osobe susreću, što je i dalje problem svakodnevice. Zanimljivo je što je problematika koja se tumači u filmu iz 2009. i dalje problematika slijepih – videći ne razumiju, a slabo se i trude.

Kako smo već načeli Petrovo obrazovanje, valjalo bi reći da je išao u školu u Centar Vinko Bek u Zagrebu. Ispričao je, kad je govorio s Aćimovićem o dokumentarcu, kako mu je bilo snalaziti se u srednjoj školi. Dječaku, tinejdžeru, koji je nedavno ostao slijep…

"U školi smo imali strukovne predmete, ali i svakodnevne vještine. Sve je trebalo naučiti ispočetka… Hodati, kuhati, peglati, sašiti dugme na košulji, složiti ormar ili posuđe… Ispočetka me obuzeo očaj…Taj trenutak kad ti kažu da više nikada nećeš vidjeti, što sad, što dalje… Hoću li ikada ići u disko? Onda te ulovi i sram, kako će te okolina prihvatiti, hoćeš li zauvijek ostati izolirani invalid. Trebale su mi gotovo dvije godine da prihvatim svoju situaciju", svojedobno je izjavio Petar.

Vrhunski sportaš

Oduvijek je želio trenirati nogomet. Životna tragedija to mu je onemogućila, ali nije odustao od sporta. Krenuo je s biciklizmom, a čak je jednom s rođakom Tomislavom Bakulom na tandem biciklu prešao relaciju Zagreb – Posušje, i to punih 500 kilometara.

Ipak, pronašao se u atletici. Trenirao je u paru s prvakom Hrvatske na 1500 metara Svenom Spahićem, a zajedno su trčali povezani trakom uz nadzor trenera.

Često vježba u teretani, a pretrči za trening oko 10 do 15 kilometara u Maksimiru.

Petar je dugo živio u stanu u Zagrebu sa sestrom Jelenom, a radi kao telefonist u bolnici već dugih 17 godina. Na posao ide svaki dan prvo tramvajem, pa autobusom, potpuno samostalan. Na treninge ide svaki drugi dan, također potpuno samostalan.

Petar ima zadivljujuća sportska postignuća. Godine 2007. na IBSA Svjetskom prvenstvu u Sao Paolu u Brazilu osvojio je šesto mjesto, a 2008. je sudjelovao na Paraolimpijskim igrama u Kini u Pekingu i postavio je svoj novi rekord, u Grčkoj je osvojio četvrto mjesto…

U planu mu je bilo da trči maratone. Petra su, naime, mladi Posušani izabrali za osobu 2010. godine, a mnogi ga predlagali i za najveće općinsko priznanje.

Evo gdje je danas

Na portalu Generacija.hr razgovarali su s Petrom, a zanimalo ih je što je s njegovim željama da istrči maraton. Kako se požalio, to se nije ispunilo jer je u međuvremenu ostao bez trenera. Rekao je da se njegov trener Šime Sušić ozljedio i tada je sve krenulo nizbrdo.

"Bila je neka ozljeda noge, a dečko koji je trenirao sa mnom nije imao adekvatnu opremu, pa se moralo odustati. Nisam nažalost imao trenera", ispričao nam je Petar o svom treneru, koji se ozlijedio, a novog nije dobio.

"Oba su koljena stradala i dalje nije mogao trčati pa je nastao problem", kazao nam je Petar.

Tvrdi da nažalost kasnije nisu mogli pronaći odgovarajuću osobu koja će trenirati s njim. Prisjetio se i Svena Spahića.

"Sven je trčao sa mnom u Brazilu, ali Šime Sušić je sa mnom poslije trčao Peking, Grčku, Europsko i Svjetsko… Međutim, imao je i svoju karijeru pa se duplo trošio. Koljena su jednostavno stradala", objasnio je zašto je sve obustavljeno.

Kazao je da se oženio i živi sa ženom i djetetom, a sa sestrom je živio prije braka.

"I dalje se bavim rekreativno trčanjem i atletikom", napomenuo je.

"Nastavio bih se baviti, ali sad imam 40 godina. Problem su godine, problem se pokrenuti…", kazao je Petar, koji tvrdi da su godine ipak glavna prepreka u profesionalnom bavljenju atletikom i razlog prestanka.

"Više su to sad godine, nije to sad više za početak. Profesionalno se više ne bavi", rekao je i objasnio vijek trkača:

"Manji je vijek trkača, a oni koji bacaju kladiva i slično mogu dulje". "Trkači se istroše prije", rekao je.

Ispričao nam je iskustva bavljenja trčanjem i atletikom u Hrvatskoj.

"U Hrvatskoj baviti se trčanjem to je ludost. Ako ideš na međunarodno, ludost“, rekao je Petar kratko i našalio se: „Kad dođeš s Kenijcima, nemaš šanse! Oni treniraju drukčije…", tvrdi.

Upitali smo ga je li ga zanimalo trenerstvo.

"Nisam baš to probavao sam, ali sa svojim trenerom sam pokušao trenirati klince", otkrio nam je Petar.

"To je timski rad, a i teže je sve to stići. Moj trener Srećko Opašić je trenirao klince, kadete i juniore", prisjetio je te ispričao kako je trenerima u atletici. Teško je uspjeti, a još teže opstati.

"Trener kao trener gleda i svoju plaću, ne možeš na tome živjeti! Trebaš biti zaposlen čovjek u nekoj firmi. Ovako-nema šanse. Nije to nogomet, rukomet, tenis… Trebaš dobiti jako dobar honorar", rekao je o atletici.

Objasnio nam je čime se sada bavi. Petar radi kao telefonist u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče i to već 17, skoro 18 godina. Svakodnevno se nasluša raznoraznih teških riječi, vrijeđanja, optužbi, pa i prijetnji… Nimalo lak psihički posao, kojeg vrsno i bez pogovora obavlja.

Rekao nam je da je to fizički nezahtjevan posao, ali psihički ubija. "Nije sporno dignuti slušalicu, ali psihički je posao koji ne bih preporučio".

"Završio sam takvu školu pa to radim, ali da sam u tome trenutku drukčiju školu završio, drugo bih i izabrao", iskren je Petar.

"Tu je psihijatrija, a psihički oboljelima ne možeš neke stvari tako lako objasniti. To su iskaljavanje, prijetnja, snimanja… Ubija", rekao je.

Kazao je da ljudi koji nisu probali misle da jednostavno, međutim brzo se predomisle kad probaju. Posao koji psihički izmori, na koncu izmori i fizički, zaključio je Petar.

"Imamo po 3000 do 3500 poziva u smjeni", požalio se rekavši da nijedan nije lak.

Svakodnevno prima prijetnje, barem prijetnje tužbama, a zovu i mnogi narkomani.

"Zovu da se iskale", rekao je. "Gadno je, ali moraš raditi", zaključio je Petar za Generaciju, koji uvijek i unatoč svemu ima zadivljujuću i čeličnu volju.

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt "Jednake mogućnosti" sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.