Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije: Žrtve u Vukovaru i Škabrnji predstavnice su svih žrtava

Intervju prenosimo u cijelosti.

U ovogodišnjoj propovijedi na misi u spomen na stradanje Škabrnje u Domovinskom ratu, dokumentaristički ste iznijeli i neke povijesne činjenice. To je važno u vremenu kada mnogi nedovoljno poznaju što se faktično događalo u Domovinskom ratu. Što Vas je potaknulo na te navode iz novije hrvatske povijesti?

"Kad se govori o žrtvama, onda se kaže općenito – žrtve Vukovara i žrtve Škabrnje. Budući da svake godine dolazim u Škabrnju obilježiti 18. studenoga dan spomena žrtava, ove godine učinilo mi se da u ovoj već poodmakloj godišnjici treba ponovno spomenuti neka imena koja su dali svjedoci. Povod su mi bila svjedočanstva svjedoka koji su dali svoje iskaze tijekom pokretanja procesa koji je nažalost bio počeo, a nikad nije završio. Kažem nažalost, jer na sudu je bilo nabrojano 26 osumnjičenih, a osuđena je samo neka gospođa koja je bila medicinska sestra.

Bilo mi je stalo osobito evocirati doživljaje svjedoka koji su tamo opisali stvarnost kakva je bila: sklanjanje u podrume, strijeljanje u podrumima, tjeranje ljudi, paljenje kuća, paljenje crkve – to su sve dojmovi koje već pomalo zaboravljamo, jer, hvala Bogu, Škabrnja se dobro obnovila. Ali, valja se sjetiti tih dana, ne da bi se budili neki osjećaji mržnje ili, ne daj Bože, nekog zlog osjećaja prema onima koji su to učinili. Nego da bi se prisjetilo kako u ono vrijeme nije bilo lako živjeti u Škabrnji i doživjeti takav napad, kao što se učinilo i s Vukovarom. U tom kontekstu, da bih potvrdio da je istinito ono što su rekli svjedoci, osobito mi je bilo drago iznijeti svjedočanstvo predsjednika SAO Krajine, Milana Babića, koji je na sudu sve to potvrdio.

I imao je hrabrosti reći, kako je rekao na sudu: da se stidi, da se srami i da mu je žao. Mislim da je to početak nečega što bi trebalo njegovati na ovim našim područjima. Zločin se dogodio, zločince treba procesuirati, pronaći i na neki način donijeti zadovoljštinu žrtvama. Ali, drugi proces treba biti proces pomirenja, proces otpuštanja, proces normalnog razvoja. Jer, više nismo Jugoslavija. Hvala Bogu, sad smo neovisna država i treba gledati u budućnost. Ali ne zaboravljati prošlost, što se dogodilo i činiti sve da bude što manje daljnjih sukoba, radikalizacije, pretvaranja, izmišljanja. Nego – čista povijest, bilo je tako i tako, žao nam je, idemo naprijed zajedno".

Primjer Milana Babića ipak je među usamljenima u srpskom narodu, osobito kod njihovih službenih predstavnika. Babić je bio primjer iskrenog pokajanja, priznanja zločina i grijeha. No, ta praksa nije zahvatila veći dio nalogodavaca među Srbima i onima koji su izvršili agresiju na Hrvatsku. U tom smislu i Babić je bio izložen paljbi svojih sunarodnjaka za takvu iskrenost.

"Ja sam u propovijedi u Škabrnji spomenuo i njegovog suborca Vojislava Šešelja, koji je nažalost i u našim krajevima u vrijeme rata ordinirao, a optužen je radi progona Hrvata u Bačkoj, osuđen na 12 godina zatvora. Šešelj se hvalio u jednoj televizijskoj izjavi da je napadao Babića, da je sve činio da mu zagorča život i na kraju se pohvalio da mu je pomogao da učini samoubojstvo. Nažalost, još uvijek postoji ta neka ratna retorika koju zaista treba obuzdavati, i usudio bih se reći, iako nisam ja taj koji bi dijelio lekcije političarima, ali takvima ne dopuštati da budu predstavnici naroda. Ne može biti predstavnik naroda netko tko huška, buni se, izmišlja i stvara nered u društvu".

Smatrate važnom potrebu procesuiranja ratnih zločina. Još uvijek nema odgovornih za zločine nad Vukovarom, Škabrnjom i drugim mjestima stradanja u Hrvatskoj. I crkveni pastiri govore da pomirenje treba graditi na temeljima istine i pravednosti. U temelju mira mora biti poznavanje istine, zar ne?

"Radujem se svakom pomirenju, svakom opuštanju i zabrinjava me ako još uvijek traje ratna retorika, ako ljudi nisu kadri pogledati istini u oči i ako nisu kadri pomoći da svi oni koji su činili zločine, s bilo koje strane, dođu pred pravdu suda i za to odgovaraju. Jedino tako se može dati prava satisfakcija žrtvama koje su stradale i jedino tako se može razvijati zdravi odnos među državama".

Kada kažete da je sada vrijeme da se donose i neke teške odluke, na što mislite? Koje bi to teške odluke bile?

" Pa evo to. Suočiti se s istinom, priznati istinu. Mi kao biskupi, 50 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, upotrijebili smo vrlo značajne rečenice u našoj poslanici koja se učinila toliko važnom da je Papa u svojoj najnovijoj enciklici Fratelli tutti citirao hrvatske biskupe. A to je da budemo hrabri priznati one koji su činili nered i zločin u vlastitom narodu i priznati žrtve druge zajednice. Bez toga nema pomirenja, napretka i zdravih odnosa. Htio bih reći da mi se svidjelo, kao i kad je Willy Brandt kleknuo pred nacističkim žrtvama u Poljskoj, što je učinio Vučićev delegat na Ovčari. Ukoliko je to zaista iskreno, ukoliko je to znak dobre volje, priznat ćemo jedni drugima naše propuste, naše grijehe, naše zločine i poklonit ćemo se svim žrtvama koje su nevino stradale, to je dobar znak".

U zadnje vrijeme spominje se i termin radikalizacije u našem društvu. Jeste li dojma da se u Hrvatskoj, kada u prilog istine i pravednosti treba imenovati tko je bio agresor i koje je sve zlo učinjeno Hrvatskoj, da se i takvo nastojanje proziva kao doprinos radikalizaciji i potpirivanju nemira?

"Radikalizacija se tiče šireg društva, ne samo Hrvatske, Srbije, nego i Europe. Ali, u prvom redu mislim na naše područje. Mi smo gospodari svoje situacije, mi smo neovisna država, slobodna, mi imamo sve mogućnosti da bude što manje radikalizacije. I u tom kontekstu pozvani su svi. Svi odgovorni na funkcijama, političkim, društvenim, medijskim, vjerskim, crkvenim – svi su pozvani da bude što manje radikalizacije u društvu. Ali, društvo je također pozvano da ne stvara takve uvjete, da ljudi ne budu nezadovoljni. Ja mogu zamisliti i razumjeti žrtve.

Evo, ja sam imao nekoliko članova svoje rodbine koji su stradali u Vukovaru. Za jednog bratića, sina od tetke, znam da je ubijen na pragu kuće, ali njegova sestra i njezin muž su nestali. Godinama tražimo, ne možemo naći gdje su pokopani. Dakle, tu društvo mora činiti sve da se zaista u međusobnom razgovorima, pregovorima sa Srbijom koja krije te grobove i krije grobnice, pokaže gdje su ti grobovi. Na taj način će se stvoriti klima boljeg razumijevanja, ali će i žrtve biti zadovoljne da mogu odati počast onima koji su stradali".

Razumijem ljude koji su nezadovoljni jer ne znaju gdje su im sinovi, gdje su im očevi. Ne volim prozivati nikoga, ali u tom kontekstu, čini mi se da sudstvo mora zaista sve učiniti. Ne samo sudstvo, nego društvo. Država mora inzistirati da se konačno pronađu sve žrtve koje su stradale u ovom ratu, s bilo koje strane. S te strane, pozdravljam i gestu koju je donijela Vlada RH, da se žrtvama koje su nevino stradale posebnim Danom sjećanja iskaže počast i poštovanje. I to je dobar početak zdrave klime.

Uz 18. studeni, koji je od ove godine i državni praznik u sjećanju na sve žrtve Domovinskog rata, u Vukovaru se ustalila i paralelna komemoracija dan prije, 17. studenog, čiji su protagonisti politički predstavnici SDSS-a.  Koje je Vaše mišljenje o tome?

"Tu će zaista politika mora domisliti neke zajedničke akcije. Žrtve Vukovara i žrtve Škabrnje su zajedničke žrtve. Oni su simbol onih brojnih žrtava u stotinama drugih sela i gradova. Kad spominjemo žrtve Vukovara i žrtve Škabrnje, zapravo mislimo na sve žrtve, diljem Lijepe naše, od Dubrovnika do Vukovara, koji su stradali i koje treba spominjati, koje treba komemorirati i to činiti zajedničkim akcijama. Žrtva u Vukovaru i Škabrnji je predstavnica svih žrtava. To treba isticati. Žrtva se nije svugdje dogodila na isti način i svatko je doživljava na svoj način. Ali trebamo se orijentirati prema simbolu žrtve. Vukovar i Škabrnja su se dogodili istoga dana, to je simbol hrvatske žrtve. To trebamo komemorirati, ne zanemarujući druge žrtve i druga mjesta kojima također treba odati počast".

Epidemiološke mjere utjecale su ove godine na opseg komemoracija, no narod ipak nije bio obeshrabren doći, iskazati pijetet i počast žrtvi hrvatskih mučenika. I ta želja i gesta pokazala je da se ljudi ne daju tek tako pokolebati u njegovanju kulture sjećanja.

"Potaknuo sam par dana prije komemoracije da se ne izlažemo previše u dolasku, radi pandemije koja je zahvatila i nije bezazlena. Dobro je da je bilo u skromnim mogućnostima, ali s pijetetom i dostojanstvom. Zahvaljujem ljudima koji su shvatili da se ne treba previše izlagati, da se ista stvar može učiniti u svom domu, u svojoj župi. Na to smo potaknuli, čini mi se da je imalo odjeka i zahvaljujem ljudima na razumijevanju, kao i ljudima koji su došli iskazati poštovanje".

Crkva u Hrvatskoj pozdravlja odluku Vlade RH i Hrvatskog sabora da 18. studeni bude državni praznik, Dan sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata. Neki su tu odluku komentirali riječima da se ne slavi poraz. No, mnogi u Hrvatskoj ne smatraju da uz Vukovar i Škabrnju ide termin pada. U tim su mjestima branitelji do kraja, nadljudski, nadnaravno odolijevali napadima. Ne bi li se u tom kontekstu moglo reći da i smrt Isusa na križu nije prikladno spominjati, Veliki petak slaviti, jer to, ljudskim očima gledano, na ovoj zemlji i našoj kratkovidnosti, predstavlja poraz?

"Mi smo ovdje zahvaljujući nadljudskim naporima, pogotovo Vukovara i uistinu slavimo pobjedu! Da nije Vukovar bio toliko otporan, toliko jak, toliko odvažan, Bog zna kako bi se drugi dijelovi Hrvatske pripremili i obranili. U tom kontekstu, koliko god se spominje pad Vukovara, i ja se sjećam, kad smo u Dubrovniku čuli, da je Vukovar pao – klonuli smo. Klonuli smo. To je za nas bio k’o svršetak. Međutim, taj pad je zapravo probudio Hrvatsku! I u tom kontekstu ne može se govoriti samo o padu. Vukovar je činjenično pao, ali nakon toliko dana opsade i otpora koji je bio junački. Nadjunački! U tom kontekstu, samo se može govoriti o pobjedi Vukovara koji je priskrbio slobodu Hrvatskoj".

Kažete i da je onaj tko pokloni povjerenje Gospodinu uvijek pobjednik, bez obzira bio on na ovoj zemlji i poražen, u smislu naših nemoći i smrti.

"U tome mi je inspiracija prvo čitanje, 18. studenoga, iz Knjige Tužaljki, gdje pisac kaže 'oduzet je mir duši našoj'. Kome nije bio oduzet mir u ono vrijeme? Ali, Gospodin je milosrdan, Gospodin je jak, Gospodin daje snagu. I s tom snagom, s tom  vjerom i s tim pouzdanjem, mi smo se izvukli i na kraju pobijedili, nezavisnost zemlje oslobodili i stvaramo svoju domovinu, u slobodi i demokraciji, kako smo stoljećima željeli.

Sljedeće godine su tri desetljeća od spomena na žrtvu u Domovinskom ratu. Vaše biskupstvo korespondira sa stvaranjem hrvatske domovine, i sami ste bili sudionikom ratnih stradanja.

"Može se slobodno tako reći, da me to prati. Kad sam došao u Dubrovnik, bila je godina euforije, demokracije, slobodnih izbora, odlučivanja hoćemo li slobodu ili nećemo. To je bila euforija. I nije dugo trajala. Onda je započelo stradanje, rat, bombardiranje, pratilo me cijelo vrijeme rata i poratna obnova. Moj biskupski hod ili biskupski rad išao je usporedo s radošću, stradanjem i obnovom domovine. Usporedio sam to s time da mi je život bio kao četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen, zima. U odnosu na našu zemlju, gledam bližu povijest Hrvatske kao da smo doživjeli jesen komunizma, proljeće novih sloboda, zimu agresije i ljeto slobode", zaključio je mons. Želimir Puljić.