PUTEM ČOVJEKOLJUBLJA

Zbog novca propadosmo!

Autor

dmš

Još od vremena prosvjetiteljstva čovječanstvo je podložno jednoj zabludi koje se nerado odriče: da će sam napredak znanosti i tehnike učiniti ljude sretnijima i boljima.

09.06.2019. u 19:30
Ispiši članak

Sve svoje sposobnosti čovječanstvo ulaže u napredak, u razvitak. To je postalo sinonimom za uspjeh i sreću. Cilj svake države je postati “razvijenom zemljom”, nerijetko uz cijenu teškog pa i nepopravljivog zagađenja okoliša u kojemu živi. I doista, svakim danom stižu nova otkrića, sve smo napredniji. Da se odmah razumijemo nitko nije protiv napretka, pogotovo ne bi smjeli biti vjernici jer to je sudjelovanje u Božjem poslanju: podložiti zemlju sebi, učiniti uvjete života za sebe i druge boljim i lakšim. Dugo su “Crkvi” predbacivali kako koči napredak, kako se boji novosti, jer bi je to moglo ugroziti. A Crkva je samo savjest društva. Ona sa svojim dvadesetstoljetnim iskustvom opominje i upozorava, da čovjek napredak i tehnička postignuća može i zloupotrijebiti.

Da je švedski kemičar Alfred Nobel znao da će se njegov pronalazak, dinamit, najviše koristiti u ubijanje ljudi, vjerojatno bi ga bio prešutio i sakrio. A svojim pronalaskom htio je samo pomoći čovječanstvu u lakšem obavljanju nekih poslova. A otada su nastali cijeli nizovi savršenijeg oružja. Je li taj napredak bolji? Savršenije oružje samo razornije ubija.

Porast pismenosti i znanja ne čini čovjeka nužno sretnijim: slovima se i laže. Priča se da je neki učitelj tumačeći djeci muku Isusovu ispričao kako je pijetao zapjevao nakon što je Petar zanijekao da pozna Isusa te dodao kako uvijek, nakon što netko slaže, pijetao zapjeva. Želio je tako naglasiti da se laž uvijek otkrije. A jedan dječak mu postavi pitanje: - A zašto onda pijetlovi najviše pjevaju u noći, pred zoru, kad ljudi spavaju, onda nema tko lagati? – E, u to se vrijeme tiskaju novine, nije se dao zbuniti učitelj.

Mobiteli su ogromna pomoć ljudima i bez njih danas više ne možemo zamisliti svoj život. A psiholozi već govore o ovisnosti o mobitelima, računalima i igricama među djecom i mladeži, a i odraslima. Sve je manje stvarnog druženja, a sve više umjetnog, virtualnog. Sve se može i zloupotrijebiti, može se okrenuti i protiv čovjeka.

Dok s jedne strane doživljavamo velik napredak tehnike i znanosti, dotle sve više nestaju s javne scene vrjednote duha: prijateljstva, čovječnosti, poštivanja života. Sve se svodi na želju “imati”, a ne “biti”. Materijalni razvoj suvremenog čovječanstva ne prati i razvoj duha? Ne plaćamo li ceh materijalizmu? Čovjek nije podmirio sve svoje potrebe i nije sretan samo kad “ima”. On želi više. Jer on nije samo materija, tijelo; on ima srce, ima i duhovne potrebe i težnje. Čovjek čezne za istinom, za pravdom, poštovanjem, ljubavlju, ukratko – za srećom. Čovječanstvo se razletjelo posvuda čak i po svemiru, a zapustilo svoju vlastitu nutrinu. A sreća počinje iz nje.

Čovjek bez Duha Svetoga postaje bezdušan. Duh Sveti se bavi čovjekovom nutrinom, njegovim duhom. Jedini on može čovjeku dati smisao života, usrećiti ga, preporoditi ga, pomoći mu otkriti ono najvažnije za čim čovjek čezne. Ali kao da ljudi ne znaju što bi s duhom i duhovnim. Kao da ni kršćani pravo ne znaju što bi s Duhom Svetim. Čini se da nam je Duh Sveti nekako previsoko, nedohvatljiv i apstraktan.

Sveti Pavao je lijepo pobrojio darove Duha Svetoga. To su: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5,22). Uostalom, od Duha je Svetog i duša i duhovnost i duhovitost. Svi dobro znamo što znači kad za nekog kažemo: on ima duše, to je duhovan čovjek, taj govori nadahnuto. To znači: on vidi potrebu bližnjega, nosi u sebi razumijevanje, ljubav, spremnost pomoći. A znamo jednako tako kakav je čovjek “bez duše”; on je bezdušan i znamo što je sve u stanju učiniti drugomu.

Samo uz pomoć Duha svetoga mogu postati svet, a na to smo svi pozvani. Biti svet ne znači biti poseban, izdvojen od drugih ljudi, pogotovo ne biti neki čudak. To znači jednostavno biti čestit, pravedan, plemenit čovjek. Čovjek koji je našao pravu relaciju prema Bogu iznad sebe i čovjeku pokraj sebe, ma tko taj čovjek bio: bračni drug, roditelji, djeca, rođaci, susjedi, radni kolege, članovi istog naroda ili bilo koji čovjek, osobito onaj u nevolji, naš “bližnji”, kako ga Isus nazva. To je čovjek koji svoje dužnosti obavlja savjesno, čovjek na kojega možeš računati, na kojega se uvijek možeš osloniti. Za takve nas ljude Duh Božji osposobljava.

Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

"Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.

To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.