Zašto moliti molitvu križnog puta - naročito u korizmenom vremenu

Križni put mi omogućava da moleći ulazim u tajnu trpljenja, a isto tako da želim biti uz Isusa koji trpi. Blažena Djevica Marija je primjer kako se svaka muka može pretvoriti u uskrsnuće.

Moliti križni put znači omogućiti sebi da nas dodirne božanska ljubav u našoj patnji, i da ju tako pretvara u ljubav. Svako beznađe kroz molitvu može se pretvoriti u nadu. Po molitvi križnog puta postajemo svjesni da postoji veliki broj patnika u svijetu, koje trebamo susretati s  empatijom i ljubavlju, ublažavati im njihov teški životni križ. I ono što je također vrlo važno jest da učimo od Isusa kako zlu ne smijemo davati prostor u sebi: u svojoj duši i savjesti i općenito u životu.

Križni put Isusa Krista nam predočava kako je Isus noseći teški križ osjećao kao čovjek veliku bol i samoću. Bio je gotovo bez ikakve ljudske utjehe: osim Veronikine pomoći, otiranja rupcem krvavo lice i Šimunom Cirencem koji mu je pomogao nositi križ jedan dio puta na Golgotu. Isus je bio svjestan već u Getsemanskom vrtu kako mu predstoji teška muka. Zato je žarko molio: ''Oče moj, ako je ikako moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!“

Nas je također strah u svakoj malo većoj patnji. Želimo dobar ishod, pobjedu patnje. Zato učimo iz Isusova primjera kako treba strpljivo i hrabro nositi svoj križ. Križni put kojeg molimo sa zajednicom ili sami ,može biti vrlo dobar ispit savjesti. Odgovor na pitanje kako podnosim muke, poteškoće, zadajem li drugima i Isusu muke i rane. A rane Isusu zadajem svaki puta kada sam sebičan, ohol, uvredljiv, neistinit, kada lažem, kad uskraćujem svoja dobra i pomoć drugima, kada uživam na tuđi račun.

Svaka osobna patnja je prilika za žrtvu, za žrtvovanje i prinos te žrtve Bogu na neku nakanu. Molitvu križnog puta možemo namijeniti na svoje nakane, ili na nakane onih koji nas mole za pomoć u njihovoj  životnoj muci. Kada su na Isusova ramena stavljali teški križ, to stavljanje križa je bilo praćeno psovkom, klevetom, ruganjem, udarcima.

I danas ima ljudi koji vidjevši da nam je teško, nama natovaruju još veću muku i žalost. Kako su teške različite kletve i etikete koje su upućene na našu osobnost? Kako nas boli ljudsko nerazumijevanje u bolesti, tuzi, žalosti? Od mnoštva ljudi i kvazi prijatelja ostane možda koja Veronika, ili Šimun Cirenac. Možda?

U patnji ili u bilo kojoj teškoći ne smijemo samo očajavati, nego na neki način biti ponosni da možemo nešto pretrpjeti za Crkvu, za subraću. ''Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer, kad god sam slab, onda sam jak.“ 2 Kor. 12, 10. teško je u sebi izgrađivati takvu zrelu duhovnost svetog Pavla apostola. Ali ona je izazov za svakoga od nas.

U molitvi križnog puta možemo moliti za one koji su moralno pali, a ne mogu se dići. Molimo za svećenike, bogoslove i sve Bogu posvećene osobe, da ustraju ljubeći Isusa i Crkvu. Dakako da se može moliti za očeve i majke, za odgojitelje kojima je povjerena skrb za odgoj budućih generacija vjernika i građana naše domovine. Ići za Isusom i sa Isusom znači prihvatiti križ i patnju kao sredstvo spasenja: ''Isus reče narodui učenicima: ako tko želi ići za mnom neka uzme križ svoj i neka slijedi mene.“ Mk. 8, 14

Kako je nastao križni put

Križni put se na latinskom jeziku kaže ( via crucis, ili via dolorosa: bolni put). Križni put je u katoličkoj crkvi pobožnost na spomen Isusove muke. Obavlja se tako da se ide od postaje do postaje u zajedničkom hodu, ukoliko je križni put na otvorenom. Pobožnost ima svoje korijene u IV. I V. stoljeću. Kad su hodočasnici u Jeruzalemu častili mjesta Isusove muke. U današnjem obliku, od 14. postaja, križni put je nastao u XII. stoljeću, u vremenima križarskih ratova. Oni koji nisu mogli hodočastiti u Jeruzalem, franjevci su podizali križne puteve po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj. I tako se pobožnost križnog puta proširila po čitavom svijetu. Broj postaja je konačno stao na 14. postaja. Na postajama su se u crkvama postavljale slike, na otvorenom reljefi ili kamene skulpture koje pokazuju pojedini sadržaj neke od postaja.

U novije doba, vrlo poznat je križni put kojeg vodi papa na Veliki Petak u Koloseumu. Mi Hrvati imamo svoj ''povijesni teški križni put“ naših sunarodnjaka, iza Drugog svjetskog rata.

Križni put – nakon Drugog svjetskog rata

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi poumirao je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije.

Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih tako da na primjer Hrvatska enciklopedija navodi brojeve od 45.000 do 200.000;[1] Hrvatski obiteljski leksikon od istog izdavača iz 2005. godine govori o nekoliko desetaka tisuća ubijenih.[2]

Najvjerojatniji broj Hrvata koje su pobile snage Jugoslavenske armije, prema stanju istraživanja 2007., je oko 60.000; daljnjih oko 20.000 je iz redova pripadnika drugih naroda - prvenstveno Slovenaca, Srba i Nijemaca.[3]

Pobožnost križnog puta u korizmi

Križni put se po svim našim župama moli petkom s narodom u svim župnim crkvama. Negdje, u nekim filijalnim kapelama, vjernici mole križni put nedjeljom prije svete Mise. No, križni put nije crkvena pobožnost koja je pridržana, propisana samo za korizmu. Neki bolesnici križni put vole moliti u svojoj bolesničkoj postelji u svako doba godine.

Isto tako, kada hodočastimo u Marijanska svetišta, obično uz obaveznu ispovijed, hodočasnici izmole križni put i sudjeluju u misnom slavlju toga dana. To troje: ispovijed molitva križnog puta i sveta Misa su znak pravog hodočašća, svi drugi dolasci u svetišta su turistički pohodi određenom kraju. Zato razlikujmo uvijek, učimo mlade, koja je razlika između običnog izleta i hodočašća, ili vozočašća.