Vlč. Trkmić: Kako je tiho i polako uništavan hrvatski školski obrazovni sustav

U čijim je rukama već desetljećima hrvatski obrazovni sustav?

Hrvatski obrazovni sustav već je mnogo desetljeća, neprekidno, pod patronatom ljevice. Davno su ljevičarski ideolozi 'obećali' roditeljima:

"Ne možemo promijeniti vas, ali, ukrast ćemo vam djecu“.

I u tome su dobrano uspjeli. To su ljevičari učinili na početku stvaranja socijalističke Jugoslavije i to čine sve do naših dana.

Indoktrinacija je u bivšem režimu bila očita, vidljiva svakom imalo razumnu čovjeku. Šivali smo pionirske kape sa zvijezdom petokrakom i pjevali pjesmicu "Pioniri maleni, mi smo vojska prava…“

Ali smo isto tako, što je uvijek bilo izuzetno svečano, s tim pionirskim kapama na glavi davali "čvrsto i nepokolebljivo obećanje“ riječima:

"Danas kada postajem pionir, svečano obećavam da ću marljivo učiti…“

Znao si da kao đak-prvak imaš i neku obvezu, a to je marljivo učiti. Barem su nas tako verbalno trenirali za to – da dajemo obećanja na svečanoj priredbi pred svojim roditeljima. Ta obveza – marljivo učiti – ostala je u glavi svakoga od nas.

Ali su nas isto tako učili da je Jugoslavija bogata zemlja, zemlja u kojoj svi ljudi dobro žive. Mnogi su u to povjerovali. Nisu nam govorili da smo siromašna zemlja, da trebamo mnogo raditi i od svoga rada živjeti. Čuo sam da u bogatoj Švicarskoj djecu u pučkoj školi uče da je Švicarska siromašna zemlja, da svi moraju mnogo raditi i štedjeti kako bi preživjeli.

A mi smo često slušali i onu proletersku : "Snađi se, druže“, koju su, čini se, mnogi doslovno shvatili. Pa su se tako i ponašali – u toj "bogatoj zemlji“ mnogi su se "drugovi“ dobro snašli.

Naravno, živeći od tuđeg rada. I nastavili se "snalaziti“ i u demokratskoj Hrvatskoj. Takvi su odavno shvatili da je najbolje biti na "državnim jaslama“.

Taj mentalitet dobrano vlada i danas. Jer, "drugovi“ dobro znaju da se "snaći“ najbolje mogu upravo na tim jaslama, jer bi u protivnom morali dobrano "zagrnuti rukave“. 

Hrvatski obrazovni sustav, pod kontrolom ljevice, već mnogo desetljeća ima najdublje korijene na Filozofskom fakultetu, a krakove pruža sve do najmanje škole, one s nekoliko đaka u Maloj Črešnjevici ili Maloj Erpenji.

Što je počelo nagrizati obrazovni sustav?

Je li nagrizanje dogodilo planski ili neplanski, nije odveć važno. No, zna se da takvo što mogu plasirati samo liberali i ljevičari, bilo američki, bilo hrvatski. Isto je. Posljedice su nesagledive. Naravno, negativne. Već desetljećima u hrvatskom obrazovnom sustavu vladaju 'prava učenika', a nema 'obveza učenika'. Tako je i u obiteljima.

Vladaju 'prava djece', ali ne i 'obveze djece'. Zakon stalno ističe 'prava djece'. Ako djeca 'imaju prava', a nemaju obveze, što može učiniti učitelj ili nastavnik? Baš ništa! Ne smije u školi dijete ni krivo pogledati, a kamoli prekoriti ili, ne daj Bože, kazniti. Jedan mi učitelj reče: 'Bojim se i pomilovati dijete, jer me mogu proglasiti pedofilom'. Tko u hrvatskom obrazovnom sustavu govori o obvezama učenika? Nitko! Zašto? Pa zato što je nekima cilj razoriti obrazovni sustav.

"Svaka promjena jedinice unutar sustava odražava se na cjelinu".

Upravo se to dogodilo. Učitelji i nastavnici već odavno nisu ni u školi ni u društvu nikakve moralne vertikale. Da jesu, ne bi im po parkiralištima uz školu učenici bušili gume, stavljali automobile 'na klocne'. Zašto se o tome šuti? Jamačno ne zato što je to sramota. Jer, oni koji su obrazovni sustav urušili ni ne znaju što je to sram. A najgori ljudi jesu ljudi bez srama. Takve nije sram ni lagati ni krasti ni ubijati. Je li se ijedan lopov posramio nakon što mu je dokazano da je krao? Nisam čuo da jest.

Je li se ijedan političar posramio zbog svojih predizbornih obećanja koje je kasnije, dok je bio na vlasti, iznevjerio? Je li zatražio oprost od svojih birača? Nisam čuo da jest. Jesu li se Hitler ili Lenjin ili Staljin ikada posramili što su ubili stotine tisuća ljudi? Nisu, naravno. Jer, onaj tko se posrami, taj se i pokaje. I moli oproštenje. 

Primjer obveze točnosti učenika iz pokrajine Westfalije u Njemačkoj

Često sam boravio u toj njemačkoj pokrajini, i po više mjeseci. U Paderbornu sam imao prijatelja Nijemca. Šetali smo jednom nas nekoliko parkom, uz jednu školu toga grada. Zanimali smo se za njemački školski sustav i sustav u toj pokrajini. Hans nam reče: "Svako dijete treba točno, na vrijeme, dolaziti na nastavu. Ako slučajno zaspi, ima pravo pozvati taksi da stigne na vrijeme.“ A tko to plaća, upitao sam. On mi odgovori: "Ministarstvo obrazovanja“.

Pred školom je bio velik broj bicikla, uredno poredanih. Upita Hansa jedan student: "Ne kradu li djeca jedno drugom bicikle?“ Hans ga začuđeno pogleda, nasmiješi se i reče: "Ne“. Obvezu točnog dolaska na nastavu društvo podupire, svi segmenti društva. A vjerojatno i niz drugih obveza odgajanika.

Primjer iz Londona

Nisam mogao vjerovati svojim očima kako mali đaci mogu biti mirni, koncentrirani i radišni. Dogodilo mi se to u Nacionalnoj galeriji slika raznih svjetski poznatih autora. Ušao sam u jednu prostoriju gdje su djeca sjedila na podu, jednako odjevena i obuvena. Jednake cipelice, čarape, kratke hlače, košulje. Mirno sjede, kao ozbiljni ljudi, i crtaju svoj crtež prema slici na zidu. Šokantno! Zar je to moguće? Ponašaju se kao odrasle osobe, ne kao razmažena djeca koja uvijek nešto moraju reći, pitati, biti u središtu pozornosti. Je li to dresura ili odgoj? Nevažno. Djeca znaju da im je obveza poštivati tišinu  i autoritet učiteljice.

Kome je u Hrvatskoj cilj neprekidno isticati 'prava učenika', a ne i 'obveze učenika'

Ne trebamo se ni mnogo truditi kako bismo došli do odgovora na to pitanje? Sve je jasno. Sve otkriveno i poznato. Koji normalan čovjek samo ističe prava, a ne i obveze? Kakva je to osoba koja podupire i promiče samo "prava učenika“, a obveza nema? Zašto se uopće čudimo pojavi nasilja učenika nad učiteljima i profesorima? Zašto se čudimo što "prosvjetari" odavno nisu moralne vertikale i autoriteti?

Kad bismo nekom Nijemcu rekli da je učitelj postao službena osoba, u rangu policajca, kako bi ga država zakonski zaštitila od nasilja djece i kako bi mogao održavati nastavu, vjerojatno bi rekao: "Dass ist sehr traurig" ili "Die Katastrofe“.

Da, jako tužno. Katastrofa. Nakon štrajkova prosvjetara, ne bih se čudio da u nekoj školi djeca pokrenu štrajk protiv nastavničkog osoblja. Imali bi za to dovoljno razloga - "uhljebe" u tome sustavu, koji ne dolaze na vrijeme u razred, ne pripremaju se dovoljno za nastavu, ne umiju prenijeti znanje na đačku populaciju. O tim sam pojavama slušao o mnogih roditelja. A sjećam se i jedne uzrečice: "Dobar učitelj i s lošim udžbenikom zna vrlo dobro prenijeti znanje učeniku“.

Sedam savjeta koje je sveti Ivan don Bosco prenio učiteljima, koji su i danas aktualni, i mogu pomoći svakom roditelju ili očajnom učitelju u vođenju djece putem izvrsnosti.

1. Kazna treba biti na posljednjem mjestu

U svojoj dugoj karijeri odgajatelja ovo se često spominjalo! Nema dvojbe da je deset puta lakše izgubiti strpljenje negoli se kontrolirati, zaprijetiti dječaku negoli ga uvjeriti. Također, nema dvojbe da našemu egu više zadovoljstva donosi kažnjavanje onih koji nam se suprotstavljaju, umjesto da se prema njima odnosimo s čvrstom ljubaznošću. Sveti Pavao često je razmišljao kako se obraćenici vrlo lako vraćaju svojim ukorijenjenim navikama, pa ipak se prema tome odnosio sa strpljenjem i predanjem koje zadivljuje. Takvo nam strpljenje treba u radu s mladima.

2. Odgajatelj mora stremiti tome da ga učenici vole, ako želi zaslužiti njihovo poštovanje

Kada u tome uspije, kazna koja potiče natjecanje, oživljava hrabrost i nikada ne degradira može biti i izostavljanje ponekog znaka dobrote. Svaki bi odgajatelj trebao postići da ga se voli, ako želi da ga se boji. To će postići ako riječima, a još više djelima, jasno pokaže kako su sva njegova briga i zauzetost usmjerene prema duhovnoj i zemaljskoj dobrobiti njegovih učenika.

3. Osim u vrlo rijetkim slučajevima, ne bi trebalo ispravljati ni kažnjavati u javnosti, nego u tajnosti, da drugi ne vide

Trebali bismo ih ispravljati s očinskim strpljenjem. Nikada, ako je moguće, ne ispravljajte u javnosti, nego u tajnosti ili, kako kažu, "in camera cameratis", odvojeno od drugih. Javno ispravljanje ili kazna mogu se dopustiti samo u slučajevima kada se želi spriječiti ili izliječiti ozbiljan skandal.

4. Potpuno moraju biti izbjegavane kazne udaranjem, klečanjem u bolnom položaju, povlačenjem ušiju i slično

Zakon ih zabranjuje, i one uvelike iritiraju dječake i umanjuju ugled odgajatelja.

5. Odgajatelj se mora pobrinuti da svaki učenik poznaje zakone discipline, kao i kazne i nagrade, tako da nitko ne može reći da nije znao ako je nešto obvezno ili zabranjeno

Drugim riječima, djeci trebaju granice i ona dobro reagiraju na njih. Nitko se ne osjeća sigurno ako „leti slijep“, i uvijek se može sudariti.

6. Budite zahtjevni kad se radi o dužnostima, čvrsti kad se radi o provedbi dobra, hrabri u sprječavanju zla, ali uvijek nježni i mudri. Uvjeravam vas, pravi uspjeh dolazi samo sa strpljenjem.

Učenici ne vole nestrpljenje; ono među njima širi nezadovoljstvo. Veliko iskustvo naučilo me da je strpljenje jedini lijek, čak i za najgore slučajeve neposlušnosti i buntovništva među dječacima. Ponekad je potrebno, nakon puno uloženog strpljenja i bez ikakva uspjeha, primijeniti strože mjere. Iako, na kraju je ipak milosrđe ono koje je uistinu pobijedilo, a ne strogoća, koja je često ispala bezuspješna. Milosrđe je lijek – iako može biti sporo čekati da počne djelovati.

7. Da bismo bili pravi očevi u radu s mladima, ne smijemo dopustiti sjeni ljutnje da zatamni naš izraz lica

Ako nas ponekad obuzme ljutnja, moramo se potruditi da smirenost našeg uma odmah rastjera oblake nestrpljivosti. Samokontrola mora vladati cijelim našim bićem – našim mislima, srcem, usnama. Kada je netko u krivu, probudite simpatiju u svom srcu i ugostite nadu u svojim mislima za tu osobu; tada ćete je moći to ispraviti tako da bude svima na korist. U ponekim teškim trenutcima puno je korisnija ponizna molitva Bogu nego silovita navala ljutnje. Vaši učenici sigurno neće imati nikakve koristi od vašeg nestrpljenja, a vi nećete moći poučiti nikoga tko vas promatra.