Vlč. Šagud: Bojim se da se želi otvoriti put prema zatiranju teško izborenih vjerskih i građanskih sloboda

Društvene mreže 'gorjele' su od zgražanja i optužbi s jedne strane, te pozivanja na ukidanje priziva savjesti, do branjenja prava na život od začeća. Jednu od rasprava na Twitteru je započela i političarka Mirela Holy koja je upitala: “Pokriva li priziv savjesti i budiste koji odbiju poroditi dijete jer vjeruju da je život krug patnje? Vrtnja u krugu besmisla tzv. savjesti”.

Odgovorio je, između ostalog, vjeroučitelj Miodrag Vojvodić koji je podsjetio na petu Božju zapovijed: Ne ubij. Na što je Holy odgovorila da se čovjek postaje rođenjem.

U raspravi je korisnik Twittera upitao: “Zaslužuje li žena koju nikako ne možeš odvratiti od abortusa da taj zahvat prođe bezbolno i dostojanstveno, ili je bolje da dobije patnju kao zasluženu kaznu i odgojnu metodu?”

Na što mu je župni vikar župe Svih Svetih u Sesvetama vlč. Tomislav Šagud odgovorio: “1. Patnja nije odgojna metoda nego posljedica zla. Neka odabere dobro. 2. Tako možemo ukinuti sve zabrane. 3. Ovo nikako ne utječe na status čovjeka prije rođenja, što je tema ovdje”.

Rasprava se nastavila pitanjem vlč. Šagudu misli li da žena koja ide na abortus treba proći fizičku patnju koja proizlazi iz toga što bolnica nije osigurala zamjenskog anesteziologa? Vlč. Šagud je odgovorio da je pobačaj patnja s i bez anestezije, za dijete i ženu, zlo u korijenu i civilizirano društvo je dužno ga zabraniti.

Osvrćući se na tvitove vlč. Šaguda, novinar portala Index je napisao: …može se zaključiti kako je žena koja se odluči na pobačaj odabrala zlo, pa se izostanak anestezije pri bolnoj toj medicinskoj proceduri treba tumačiti kao svojevrsna kazna za njen zli izbor. Patnja koju žena kojoj se vrši pobačaj bez anestezije proživljava je “posljedica zla”, ali ne liječnika anesteziologa koji odbijaju raditi svoj posao pozivajući se na priziv savjesti te bi sve to izbjegla da je “odabrala dobro”.

Upravo je ovo tumačenje novinara bilo povod za prvo pitanje vlč. Šagudu koji je u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu obrazložio svoje napise s društvene mreže.

“Žao mi je što je poštovani novinar zaključio kako ja govorim o kazni iako sam se trudio objasniti kako se ne radi o kazni. Ako mu nije bilo jasno o čemu govorim, mogao me pitati, a ne donositi poprilično nerealne zaključke. Fizičku patnju je fizički uzrokovao liječnik koji je vršio pobačaj, a ne anesteziolog koji nije bio prisutan u prostoriji. To je sva filozofija. Slučaj se prikazuje kao namjerno žigosanje žene koja se našla u nezahvalnoj i teškoj situaciji, za što nema nikakvih dokaza. Bojim se kako se želi otvoriti put prema zatiranju teško izborenih vjerski i građanskih sloboda”, rekao je vlč. Šagud.

Kako vjernik treba gledati na ovu situaciju? Je li ova žena zaslužila dodatnu patnju obavljanja pobačaja/kiretaže bez obezboljenja?

"Nitko nije zaslužio proći kroz takvu proceduru. Nitko! No nikada ne smijemo podržati nešto što je zlo u sebi. Ako netko odluči učiniti pobačaj, ja ću ga u tome pokušati odvratiti koliko god je moguće. Ne smijemo se uvući u zamku 'Ako je osoba već naumila to učiniti, olakšat ću joj da to bude bezbolnije'.  Možda je najava da niti jedan anesteziolog nije dostupan bio još jedan znak majci da odustane od velike životne pogreške. Nažalost, nije se odazvala. Žao mi je također što se ne govori o uništenom ljudskom životu.

Pobačeno dijete je ono koje je najviše prepatilo u cijeloj toj priči, a mi se prema njemu odnosimo kao da ne postoji. Kao vjernici trebamo moliti za dušu ubijenog djeteta, ranjene majke i neobraćenog liječnika, kako bi svi mogli upoznati ljepotu Božjeg poziva na život.

Još nisam sreo ženu koja žali što je rodila, ali jesam mnoge koje gorko oplakuju svoj pobačaj".

Možete li objasniti činjenicu da Bog ne kažnjava, ali da grijeh ima svoje posljedice?

"Bog je utemeljio prirodne zakone i odrekao se izravnog uplitanja nad njima, uz iznimku čudesa. Bog ne želi patnju ni smrt, kako nam svjedoči Sveto pismo "Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih“ (Mud 1,13), no Bog dopušta patnju jer vjeruje kako ne postoji niti jedno zlo koje on ne bi mogao okrenuti u još veće dobro onima koji će surađivati s njegovom milošću.

Mnogi ljudi svjedoče, vjernici i nevjernici, kako su pretrpljena patnja i zlo za njih bili početak promjene i boljeg života. Najveća patnja i nepravda u povijesti je bila ona Isusova, a iz nje se rodilo najveće dobro – uskrsnuće. Vjerujem kako i ovo bolno iskustvo može biti početak obraćenje i promjene koja neće završiti u smrti, već proslavi života".

Što je ova žena mogla učiniti? Odustati od pobačaja, potražiti drugu bolnicu?

"Mogla je učiniti puno toga, ali samo je jedna opcija ispravna – život. Bogu hvala, u Hrvatskoj djeluje nekoliko pokreta, među kojima je najpoznatija Inicijativa 40 dana za život koja je spremna pružiti svu materijalnu, duhovnu, psihološku i ljudsku pomoć i podršku kako bi sve žene koje su se našle u stanju neželjene trudnoće učinile ono što je ispravno.

Pobačaj nikada nije opcija. Kada bi mediji bili skloniji stvarnom prikazu ove inicijative možda bi se dotična žena odlučila od njih potražiti pomoć. Tada ne samo da ne bi prošla kroz mučno i tragično iskustvo, nego bi joj život bio neizmjerno obogaćen. Još nisam sreo ženu koja žali što je rodila, ali jesam mnoge koje gorko oplakuju svoj pobačaj".

Zašto medicinsko osoblje treba imati pravo na priziv savjesti?

"Liječnici su ljudi, a ne roboti. Oni prolaze kroz svoje unutarnje psihološke konflikte, kao i svaki drugi čovjek. Priziv na savjest je teška i dugo promišljena odluka. Dotični anesteziolog je odlučio odbiti sudjelovati u nečemu što se duboko protivi njegovim životnim uvjerenjima. Što je s njegovim osjećajima i eventualnim teškim psihičkim posljedicama, ako bi ga se prisililo da radi nešto čemu se duboko protivi? Nije li to potpuna dehumanizacija radnika protiv čega se naša civilizacija žestoko borila kroz proteklih 200 godina? Žalimo se kada nam liječnici ne pristupe dovoljno toplo i ljudski, a istodobno bi ih lišili nečega što predstavlja temelj ljudskosti – vlastite savjesti".

Može li se na društvenim mrežama (posebno Twitteru koji je ograničen brojem znakova) kvalitetno ulaziti u rasprave ovog tipa?
"Ne može, no to nije ni bila moja namjera. Twitter je platforma za vrlo kratke odgovore i razmjene mišljenja. Kao što odgovaram na pitanja za Hrvatsku katoličku mrežu, mogao sam i za Index.hr. Nažalost, nisu me kontaktirali. Volim raspravljati s neistomišljenicima, na digitalnim mrežama i uživo. Rado bih i s novinarom Duhačekom uz dobru pivu razmjenjivao životna iskustava i stavove.

Smatram kako je to odlična prilika za oblikovanje i produbljivanje vlastitog mišljenja, razumijevanje tuđeg, te promjenu ako otkrijem kako sam u krivu. Velika je šteta što u Hrvatskoj nemamo kulturu dijaloga, već se rasprave svode na liječenje frustracija i emocionalna pražnjenja. Vjernici nažalost nisu izuzetak. To je nešto čime bi se psiholozi i sociolozi trebali ozbiljnije pozabaviti.

U kroničnom smo nedostatku kritičkog razmišljanja i prihvaćanja različitosti. Nedavno sam gledao video dr. Jordana Petersona u kojem objašnjava kako prepoznati ideološku zarazu. Svi oni govore iste stvari, vrte se u krug i nikako čuti nešto novo. Osoba koja kritički promišlja oblikuje stavove temeljem vlastitog iskustva, stoga kada razgovaraš s takvom osobom uvijek možeš čuti nešto novo. Svaka osoba krije u sebi jedinstveno iskustvo kojeg treba upotrijebiti da oblikuje svoje jedinstveno mišljenje kojim će obogatiti ovaj svijet. Iako sam ovo nedavno čuo, odavno sam to primijetio.

Vidim kako se mnoge vruće teme, koje nikako ne silaze s naslovnica, svode na ponavljanje istih fraza. Smatram kako imam po mnogo pitanja nešto novoga za reći. Stoga sam odlučio biti prisutan na društvenim mrežama, otvorio sam Twitter, Instagram i Facebook stranicu, kao i mrežnu stranicu http://sagud.xyz/, uključio se u projekt Pod smokvom…

Na mrežnoj stranici se trenutno nalaze samo moje propovijedi, no planiram ubuduće, razumno i argumentirano uz dašak osobnosti, obraditi mnoge korisne teme od Vatikanskih ugovora, umjetne oplodnje, do uputa za izradu kvalitetne župne Internet stranice.

Moj prioritet su moji župljani u Sesvetama, ponajviše moji krizmanci i srednjoškolci kojima pripada moje srce. Njih želim upoznati s beskonačnom Božjom ljubavlju, s Isusom koji je živ i koji će ih voditi do punine života i radosti. Mladost je prekretnica. Želim im pomoći da odaberu pravi put. Moji virtualni župljani će stoga morati malo pričekati, ali obećajem im kako će im se strpljenje isplatiti".

S obzirom na to da su Vašu prepisku objavili na portalu Index, treba li to biti indirektna poruka svima ostalima koji se ne skrivaju iza nadimka već imenom i prezimenom (u Vašem slučaju i službom) stoje iza svojih stavova?

Ne mogu govoriti o namjeri autora članka. Zahvalan sam im što su ovu temu učinili aktualnom, a mene prikazali kao relevantnog sugovornika, iako smatram da su profesori moralne teologije najkompetentniji govoriti o ovoj temi. Ja sam ipak obični POP (prezbiter opće prakse). Smatram kako živimo u društvu gdje se nitko ne bi trebao bojati javno izreći svoje mišljenje, no nažalost mnogi su žrtve nezasluženog javnog linča. Potrebno je i ovaj oblik zlostavljanja aktualizirati u javnosti.

Što odgovoriti na provokaciju “da gdje je kršćansko milosrđe” u ovom konkretnom slučaju žene kojoj se radio pobačaj na živo?

"Milosrđe znači učiniti ono što je dobro za tu osobu. Podržati nekoga u zlu nije čin milosrđa. U našem narodu postoji izraz za to – medvjeđa usluga. U cijelom ovom slučaju milosrdni su bili anesteziolog i molitelji ispred Dubrovačke bolnice. Vrijeme je korizme i pozvani smo na djela milosrđa, kako tjelesna tako i duhovna. Među duhovnim djelima milosrđa nalaze se „dvoumna savjetovati”, „neuka poučiti”, „grešnika opomenuti”. To bi bilo kršćansko milosrđe u ovom slučaju – ne podržati u zlu, nego izvesti na pravi put. A sve čitatelje pozivam na još jedno djelo milosrđa 'za žive i mrtve Boga moliti'”.