Većina svetaca povezuje se sa životinjama: Otkrivamo sve njihove tajne

Neobična su to pitanja koja su zaokupila mraclinskog znanstvenika, akademika dr. sc. Željka Cvetnića, koji je nedavno objavio knjigu "Sveci, životinje i legende". 

Zaokret je to u odnosu na njegov dosadašnji znanstveni rad jer je dr. Cvetnić jedan od naših najpoznatijih doktora veterine, u dva mandata ravnatelj Hrvatskog veterinarskog instituta, koji je na trenutnoj dužnosti zamjenika ravnatelja predstojnika Odjela za bakteriologiju i parazitologiju. Sada se, pak, odlučio baviti svecima Rimokatoličke crkve, odnosno životinjama koje su bile njihova pratnja, pomoć ili znak.  Na knjizi je, kaže, radio više od dvije godine. 

"Pisanje ove knjige bio je velik izazov i veliki odmak od moje temeljne struke. Dolaskom u crkvu uvijek se na oltarima susrećemo sa svecima, a nerijetko se uz njih nalaze i životinje. Sveci nam rijetko odaju svoja imena, no prema njihovu prikazu, predmetima ili životinjama koje ih prate, zainteresirani promatrač može ustanoviti njihov identitet, naslutiti povijest njihova života i djelovanja. Proučavamo li njihove životopise, naći ćemo različite karaktere: ljude od djela, velikih misli, borbene naravi i tihe patnike, sanjare", uvodi nas u temu dr. Cvetnić.

FOTO: 7Dnevno

Primjeri kroz tisućljeća

Tijekom više od dva tisućljeća kršćanstva bilo je, objašnjava, mnogo svetaca koji se povezuju sa životinjama. Trebalo je mnogo truda da se izaberu oni najvažniji, najzanimljiviji ili najpoznatiji. Svaki je čovjek, pa tako i svetac, različit od drugih, a hagiografi su nastojali otkriti, pokazati i opisati njihov životni put. Često je pučka pobožnost stvarala legende koje su za mnoge kršćane bile put prema svetosti, a na tom su ih putu nerijetko pratile životinje. Legende su opstajale kroz brojne naraštaje, ulazile u lokalnu, ali i opću kršćansku ikonografiju, a nerijetko završile i u crkvenom kanonu i u konačnici stekle vlastiti život.

Moralne poruke

Štovanje svetaca kao zaštitnika pripada pobožnosti koja nije nužno propisana naukom Crkve niti je upravljana njezinim pravilima. Sveci se u vjerovanju uglavnom prihvaćaju kao model uzoritosti i nasljedovanja, kao Božji zagovornici. Međutim, sveci su važni puku, za pučku pobožnost. No pobožni ih puk katkad prihvaća kao zaštitnike u različitim područjima, u svojim potrebama svecima daje različite uloge, najčešće zaštitnika u pojedinim neprilikama. U kasnom srednjem vijeku dolazi do specijalizacije svetaca u pojedinim nevoljama. U različitim životnim nevoljama moli ih se za pomoć. Pučka se pobožnost ili vjerovanje po svome sadržaju, pa i opsegu, često očituje neliturgijskim oblicima kršćanskog bogoštovanja, a puk ih u tradicionalnoj pobožnosti koristi da bi na svoj način pokazao privrženost Bogu ili pojedinom svecu u obliku hodočašća, procesije…

"Tijekom više od dva tisućljeća kršćanstva bilo je mnogo svetaca koji se povezuju sa životinjama, koji su voljeli životinje, spašavali ih, njegovali. S druge strane, mnogim su svecima životinje pomogle. Životinje su vjerni čovjekovi prijatelji, uz njega u svagdašnjem životu. Razlozi su jasni, životinje su s čovjekom iz praktičnih razloga jer se njima koristio u svakodnevnom radu, prehrani, odijevanju, putovanju i transportu. Isto tako, može se uočiti da se domaće životinje pojavljuju kao pratnja kod više desetaka svetaca, a najčešće su to konj, magarac, deva, krava, bik, vol, ovca, janje, svinja, pas, guska, golub i pčele. Često u Svetom pismu, prilikom prispodobe, životinje se služe simbolički i preko njih se šalju etičke i moralne poruke. Osobito su zanimljivi sveci koji se časte kao patroni pojedinih životinja, a uz njih i struke kod kojih je posao vezan uz životinje (pčelari, mljekari, pastiri, kovači i drugo). U nekim se slučajevima životinje pridružuju svecima zbog jezične asocijacije, primjerice sveti Hipolit (grč. hippos ‒ konj) koji je prema predaji zaštitnik konja, sveta Agneza (lat. agnus - janje), mučenica koja se prikazuje kako nosi janje ili janje stoji pored nje, ili sveti Gal (lat. gallus - pijetao) koji je postao zaštitnik peradi. U ikonografiji kršćanskih svetaca često se nalaze i životinje. Također, domaće životinje prisutne su u sakralnoj umjetnosti kao dio ambijenta i služe kao ukras. Osim toga, sveci mogu biti zanimljivi i s povijesnog, pa čak i veterinarskog gledišta, sveti Eligije zaštitnik je veterinara. Prikazani primjeri pokazuju kako interdisciplinarnim pristupom možemo doći do drugih brojnih spoznaja koje nadilaze vjerske poruke. Jako su me oduševili sveti Ivan Bosco i opis psa iI Griglia, sveti Martin de Porres, sveti Franjo Asiški, sveti Antun Pustinjak…", nabraja naš sugovornik.

FOTO: 7Dnevno

Kršćanski simbolizam

Simbolika životinja u kršćanstvu ima dugu tradiciju, i to ne samo onu koja se provlači kao prenošenje biblijskog nasljeđa iz židovske i starijih kultura. Ti su simboli nadograđivani i obogaćivani, osobito u potrebi da se ilustrira nešto što riječi nisu uopće ili nisu dostatno mogle prenijeti ili je toj riječi dodan i slikovni prikaz. U bogatom simbolizmu kršćanske tradicije iznimno važno mjesto zauzimaju bića iz biljnog i životinjskog svijeta. Riječ je o simbolima koji se susreću u gotovo svemu, od rađanja, umiranja i smrti, svjetla i tame, dobra i zla…

"Životinje su uključene u prikaz ljudske povijesti kroz Sveto pismo, počevši od zmije iz vrta stvaranja preko goluba koji prenosi Božju odluku Noi i kita iz čije utrobe Bog spašava proroka Jonu. Ptice kao kršćanska žudnja za nebom, na samom početku kršćanske umjetnosti, simboli su krilatog bića duše. Ptica nije samo životno vezana uz prostor i značenje neba. Golub, a osobito golubica, važni su u svim vjerovanjima i kulturama, a njihova je simbolika iznimno cijenjena. Duh Sveti u Svetom pismu prikazan je u obliku goluba. Nakon potopa Noa je pustio iz korablje najprije gavrana, a zatim golubicu. Golubica se vratila natrag u korablju, a u kljunu je imala maslinovu grančicu. Kao simbol mira i zajedništva među ljudima i narodima golubica je danas međukulturni i općeprihvaćeni znak. Orao, kralj među pticama, na prvu pomisao uzrokuje divljenje u lakoći i veličanstvenosti svoga leta, umijeću lebdenja, oštrini pogleda, brzini kojom se sunovraćuje prema zemlji, vještini i snazi u lovu. Divljenje tim vještinama dalo je orlu mjesto na vojničkim zastavama i štitovima, na grbovima i zastavama kraljevstava i država i na grbovima plemićkih obitelji. Orao je čest znak u kršćanskoj ikonografiji, ali njegov kršćanski simbolizam upravo je suprotan i on se pojavljuje kao zaštitnik najmanjih i najslabijih. Tako se zajednica vjernika povezuje s grlicom, da bi se ukazalo na ranjivost i nježnost zajednice. Orao je i simbol visina pa se na taj način čovjek poziva da i on stremi visinama, to jest k Bogu. 

Gavran (lat. Corvus), zbog svoga crnog perja, prikazivan je u liku đavla koji oduzima razum i uživa u pokvarenosti. U ljepšem se svjetlu gavran pojavljuje u vezi s nekim svecima. Gavran se slika i uz svetog Iliju proroka, uz svetog Antuna Opata i svetog Pavla Pustinjaka jer im je svaki dan donosio po jedan kruh dok su živjeli u pustinji. Kao simbol samotničkog života gavran se redovito povezuje s navedenim svetim pustinjacima.

Pelikan je neobična i lijepa ptica, a njegovo je značenje u interpretaciji simbolizma nastalo iz načina prehrane njegovih mladih. Tako su iz jednog privida stvorena slika i zaključak o pelikanovoj nesebičnoj ljubavi i očinskom samodarivanju.  Feniks je pak čudesna ptica iz egipatske mitologije. On podsjeća na uskrsnuće mrtvih i pobjedu vječnog života nad smrću. Kasnije feniks postaje simbolom Kristova uskrsnuća i redovito se pojavljuje u vezi s razapinjanjem", doznajemo od akademika Cvetnića. Prisjećamo se i zmije koja Evu navodi na iskonski grijeh, jedenje jabuke s drveta spoznaje, a zmija je postala utjelovljenje zla.

"Zmija je u mnogim primitivnim religijama predmet kulta jer se uglavnom smatra zlim počelom u svijetu, kao i bićem koje je donijelo zlo na svijet. U Bibliji je zmija identificirana sa Sotonom. Na zmiju i njezinu simboliku nailazimo najprije u židovskoj religiji. Ondje zmija prije svega simbolizira zlo, Sotonu. No zmija je zbog svoga lukavstva, ali i svoje zle i pokvarene naravi, osuđena na vječno puzanje. Lav je, s druge strane, općenito simbol snage, veličanstva, srčanosti i hrabrosti. Najčešće je spominjana divlja životinja u Bibliji i spominje se u gotovo polovici svetih knjiga. Jelen se navodi kao simbol samoće i čista života jer traži slobodu i zaklonište u visokim planinama", navodi nam još primjera dr. Cvetnić.

Pisani trag

Biblija često ističe važnost pastira koji se brine za stado i koji ga štiti. Dužnost pastira bila je naći dovoljno hrane i vode za svoje ovce. Stoga se često koristila i slika kralja koji je dobri pastir svojeg stada. Koliko su ovce bile važne za biblijskog čovjeka, pokazuje i činjenica da je prvo zanimanje koje se spominje u Bibliji bilo upravo pastir.

Janje je kao simbol Krista omiljeno i najčešće upotrebljavano u svim razdobljima kršćanske umjetnosti, objašnjava naš sugovornik. Koza i jarac u biblijskim su vremenima bili korisne i važne životinje, a često se spominju i u Svetom pismu. Magarac je bio znak prestiža i bogatstva. U Bibliji su bili simbol poniznosti i poniznog služenja. Magarac se često pojavljuje na renesansnim slikama, osobito u prizorima Abrahamove žrtve, rođenja, bijega u Egipat i Kristova ulaska u Jeruzalem. Najpoznatiji je prikaz u prizorima rođenja, gdje se gotovo uvijek pojavljuje. Magarac i vol pokraj jaslica označuju kako su Kristovu rođenju bila nazočna dva najuglednija stvora životinjskog svijeta. Deve su iznimno prilagođene životu u suhoj i vrućoj klimi. Deva je zbog tih svojstava postala simbolom umjerenosti. Kao glavno prometno sredstvo, deva nije samo životinja za prenošenje tereta nego i znak kraljevske časti i dostojanstva. Stoga se lik deve u renesansnoj umjetnosti najčešće upotrebljava kao sredstvo za stvaranje ugođaja u biblijskim prizorima. To se osobito odnosi na posjet "mudraca s Istoka" betlehemskoj štalici. 

Zanimljivo je, otkriva nam autor, kako svaki evanđelist ima svoj simbol, za Mateja je to anđeo, za Marka lav, Luku obilježava vol, a Ivana orao. 

"Od najstarijih kršćanskih vremena, točnije od II. stoljeća, postoji pisani trag da kršćani u likovima čovjeka, lava, vola i orla vide simbole četvorice evanđelista. Prva je životinja bila poput lava, a druga životinja poput teleta, treća je imala lice poput čovjeka, a četvrta je bila poput letećeg orla. 

Ihtis (grč. ikhthys – riba) u ranom je kršćanstvu simbol Krista. To je zbog toga što pet slova od kojih je sastavljena grčka riječ ikhthys (riba) tvore monogram od početnih slova grčkih riječi: Iēsoūs Hristòs Theoū Hyiòs Sōtēr, što znači Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Kršćanske su zajednice u helenističkoj i rimskoj Grčkoj, prije Milanskog edikta, štitile svoje zajednice držeći sastanke u tajnosti. Kako bi ukazali na put do mjesta okupljanja koja se stalno mijenjaju, razvili su simbol koji bi sljedbenici lako prepoznali i koji bi mogli nacrtati na stijenama, zidovima i slično, prije sastanka", objašnjava dr. Cvetnić.

Nevjerojatna točnost

Navodi i primjer sv. Franje Asiškog koji je često opisivan kao svetac koji je komunicirao sa životinjama, no mnogi su sveci imali svoje legende usko vezane uz životinje. Zanimljiva je tako priča sv. Roka koji je obolio dok je služio oboljelima od kuge.

Norveški biskupi uzburkali su Europu

"Prema legendi, nakon što je obolio, smjestio se u šumu, gdje mu je lovački pas, vlasništvo jednog plemića, donosio kruh. To je primijetio njegov vlasnik koji je pratio psa i susreo se sa svetim Rokom i pod njegovim se utjecajem obratio. Bio je to sveti Ivan Bosco, pionir u odgajanju siromaha. Osnovao je oratorij za odgoj, neku vrstu internata. Osnovao ga je za skupinu od dvadeset dječaka, a za godinu-dvije bilo ih je više stotina. Međutim, takva zajednica proglašena je smetnjom zbog karaktera dječaka s kojima se sprijateljio. Bio je praćen, nekoliko puta su ga napadali, pretukli ga, čak su ga pokušali ubiti. Međutim, teško je obolio od upale pluća i nakon toga je jako oslabio. Prije se sam branio, ali nakon toga su ga pratili mladići iz internata. Međutim, jednom je prilikom ostao sam dulje nego što se očekivalo, u sumraku, a trebao se vratiti u internat. Tada se niotkuda uz njega pojavio ogroman sivi pas, impresivne veličine. Don Bosco se isprva preplašio životinje, ali je pas legao do njegovih nogu i počeo mu lizati prste. U danima i tjednima životinja se ponovno pojavljivala niotkuda, uz nevjerojatnu točnost, ali svaki put kad bi don Bosco bio zadržan u gradu. Nazvali su ga Il Grigio (Sivi). Nisu mu mogli pronaći vlasnika niti je itko znao otkud se pas pojavio. Pas je bio privržen djeci, ali godinu dana nakon što je ušao u život don Bosca, nestao je. Don Bosco se pomirio s tom spoznajom, a osim toga, napadi su i prestali. Priča ide dalje, otprilike deset godina nakon posljednjeg posjeta psa (1864.), onako star i umoran, izgubio se jedne večeri kada je otišao posjetiti prijatelje, lutao je, no iznenada je osjetio pritisak mokrog nosa na dlanu i snažno lizanje. Izronivši iz tame, Grigio se vratio i odveo ga do vrata njegovih prijatelja i opet nestao. Iznenađenjima ni tu nije kraj, godine 1883., devetnaest godina nakon tog ponovnog susreta, stari don Bosco ponovo se izgubio i Grigio se pojavio i ponovno ga odveo do mjesta njegova sastanka. Nema racionalnog objašnjenja za to", zaključuje Cvetnić.