Unatoč sljepoći bračni par podignuo petero djece: 'U svemu se mogao vidjeti Božji prst'

Perini roditelji su u njegovu ranom djetinjstvu primijetili da slabije vidi. "Liječnici su rekli da je neizlječivo i da će do nekog doba vid trajati, onda će početi slabiti", rekao je Pero dodajući vrlo neobičan podatak da je u prvi razred osnovne škole krenuo sa 16 godina u Sarajevu, u Zavodu za slijepu djecu. Ondje su prepoznali njegove mogućnosti pa su mu omogućili da za osam godina završi i osnovnu školu i gimnaziju. Studij defektologije, danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, upisao je u Zagrebu.

"Nakon završene prve godine upisao sam na Filozofskom fakultetu tadašnju Jugoslavistiku, sadašnju Kroatistiku. Radio sam preko 30 godina kao profesor hrvatskog jezika u srednjoj školi Centra Vinko Bek u Zagrebu. Potom sam umirovljen sa 66 godina", kazao je. Njegova supruga Jelena ispričala je kako je Peru upoznala 1981. u Zagrebu jer je došao privremeno raditi u tvrtku u kojoj je ona bila zaposlena. Počeli su se družiti, razgovarati. "Uglavnom su to bile vjerske teme, smisao života. Riječ Božja nas je zbližila. Vjenčali smo se nakon četiri godine, 1985. On je već bio slabovidan, meni je to bilo jasno i nisam se baš lako odlučila", rekla je Jelena.

Jelena je istaknula kako su u prvih sedam godina braka dobili petero djece. Kazala je kako nije bilo jednostavno, ali da je shvatila da je to put na koji ju Bog zove. Njegova sljepoća i izazovi koje je donosila kao da su bili u drugom planu. "Bio sam dobro pripremljen za rad u školi budući da sam išao u školu za slijepe i slabovidne, završio edukacijsko rehabilitacijski fakultet te hrvatski jezik na filozofskom fakultetu. Moji đaci postizali su dobre rezultate, na državnoj maturi neki preko 80 posto iz hrvatskog jezika", rekao je Pero.

'U svemu se mogao vidjeti prst Božji'

"Naš je zajednički život veliki dar Božji. I djeca i sve što se oko njih događalo. U svemu se mogao vidjeti prst Božji, u susjedima koji su pomagali, u ljudima oko nas, sve je bilo zaista pozitivno i dobro. Sjećam se, u jednom trenutku petero ih je bilo u osnovnoj školi. Ana bila u osmom razredu, Antonija u prvom. Kad je Antonija dolazila u školu, netko je komentirao – stiže peta Pažinka. Tko je to, upitao je netko od profesora. I dobio odgovor – zar ne znaš, to su djeca od onih organiziranih Pažina", rekla je.

Potez mladenaca na vlastitom vjenčanju sve oduševio: 'Ovaj brak će trajati vječno'

"Prvo, onima koji vide da se ne treba bojati slijepih, da je normalno pristupiti im i komunicirati. Primjerice naša djeca gdje god vide slijepu osobu pozdrave je, pitaju treba li što pomoći. Struci bih poručio da se trude da slijepi budu što samostalniji. Naime, danas se sve više zagovara pomoćnike u nastavi, pomoćnike u ovim i onim poslovima, a tehnika i tehnologija su toliko uznapredovale da slijepi ako im se omogući mogu biti daleko samostalniji od nas koji nismo imali takve uvjete. A slijepima bih poručio da se uključuju u život, da što više čitaju, rade, pišu, obogaćuju svoj život i život onih s kojima se susreću i druže", rekao je u emisiji Oaza života Radiopostaje Mir Međugorje.