PUTEM ČOVJEKOLJUBLJA

Trebamo li se bojati smrti?

Autor

dmš

Svatko je od nas izgubio nekoga voljenoga. Pa i ako je taj dugo bolovao, ako je "gospođa" smrt odavna sjedila na njegovoj postelji, uvijek smo nespremni kada naš bližnji siđe stubama njenoga grada. Vrijeme u kojem se trenutno nalazimo bi moglo biti idealno za razmišljanje o svojoj kratkovječnosti, kratkotrajnosti, neupitnoj prolaznosti. Bilo bi poželjno napraviti inventuru svojih života i pitati se kako je moguće da se netko tko je do maloprije bio uz nas – bez nas uputio na drugu obalu.

26.03.2020. u 14:22
Ispiši članak

U svojoj tuzi i boli često zaboravljamo na to da se zapravo onaj koji nas je napustio samo vratio kući, tamo odakle je i potekao kao voda iz živa izvora, da mu je sad dobro, da je sa sebe skinuo sav teret boli, da je lagan kao haljina načinjena od mladoga proljetnog lišća, obasjan svjetlom, okupan vedrinom, mekan kao oblak. Ne mislimo, dakle, na to, nego se češće potpuno predajemo teškim baroknim mislima na smrt. Miroslav Krleža kaže: "U smrti se rastapaju stvari kao šećer u kavi", ali isto tako tu svoju misao dopunjuje posve kršćanskim viđenjem stvari, iako to možda ni sam nije primijetio, kada kaže: "Da smo na vlastitom grobu tako mudri kao što bi svatko od nas mogao biti, da je iz zbroja svojih vlastitih gluposti izvukao treći korijen pameti, nitko se ne bi bojao umrijeti". Strah od smrti posve je prirodan, kao što je posve prirodno da nakon smrti bližnjih mnogi zapadnu u sveopću apatiju i malodušje.

Pitamo se jesu li bila uzaludna sva naša nastojanja i htijenja, jesmo li se uzalud trudili, patili, mučili, jesmo li premalo uživali u ljepoti, a previše se brinuli za ovozemaljske stvari, jesmo li nepotrebno lomili noge trčeći, kako kaže Cesarić: "za vlašću, zlatom il' za hljebom", nemajući vremena za igru sa svojom djecom, za izlete u prirodu, nemajući vremena za izbrojiti točkice na bubamari i pruge na pčeli, nemajući kad, kroz zavjese od vlastitih trepavica, plavom bojom neprimjetno spojiti nebo i more.

Koliki li su književnici pisali o smrti kao enigmi, kao o bešćutnoj sluškinji Tame koja stoji iza naših vrata...zaboravljajući da ona nije sluškinja Tame nego Svjetla, da je ona tek Gospodnja izaslanica i naša sprovoditeljica na zelene livade vječnosti okupane suncem. Ona ima ulogu onog antičkog i srednjovjekovnog splavara iz legendi, koji nas prevozi na drugu stranu rijeke. Nje se ne trebamo bojati!

Smrt, dakle, nipošto nije kraj, a grob je tek privremena pohrana nas samih, škrinjica s ostacima našeg ionako smrtnog tijela, dok bi naše duše trebale vjerovati u riječi proroka Ezekiela kojima je citirao Gospodina: "Ja ću vas izvesti iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju vašu, i udahnuti duh svoj u vas da oživite...". Jer mi nismo u tijelu, nego u duhu, ako Duh Božji prebiva u nama – riječi su svetoga Pavla – a Onaj koji je uskrsnuo treći dan od mrtvih oživjet će i naša smrtna tijela – kada dođe čas.

U divnoj evanđeoskoj zgodi Isus s uplakanim sestrama kreće do groba u kojemu je njegov prijatelj Lazar ležao puna četiri dana. Kao i uvijek, prati ga mnoštvo. Neki su potreseni Njegovom ljubavlju prema prijatelju, drugi pak, oni skloniji sumnjičavosti, pa i provokaciji, zločesto podbadaju: "Zar on koji je slijepcu otvorio oči nije mogao činiti da ovaj ne umre?".

Isus zahvaljuje Ocu što je uslišao Njegove molitve, naglas, da čuju i oni skeptični koji su, nakon ovoga čuda, povjerovali u Njegovo poslanje. Mrtvo tijelo Lazarovo, već okupano i pomazano, ustaje, na nevjericu svih i nijemu radost Marte i Marije sestara Lazarovih.

Gospodinu ništa nije nemoguće, pa ni narediti smrti da ustukne, odstupi, pokori Mu se. Lazara je oživio da se po tome činu ostvare neki drugi planovi. Isto se tako po smrti naših voljenih ostvaruju neki Božji planovi, mudri i plemeniti, pravedni i spasonosni. Vjerujmo u to i, kako Krist kaže Marti, vidjet ćemo slavu Božju. Tomu dodajmo: i ponovno se susresti s našima. Ne bojmo se.

Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.