Što su relikvije i zašto ih častimo: Današnje prakse nisu u skladu s prvim stoljećima kršćanstva

Relikvija koju je preuzeo je dio tkanine koja je prema predaji bila naslonjena na rane sv. Franje, a inače se čuva u srebrnom relikvijaru iz 17. stoljeća u donjoj bazilici sv. Franje u Asizu. Ove godine, prigodom 800. obljetnice od primanja stigmi sv. Franje, putuje u različite zemlje kako bi joj vjernici mogli iskazati čast.  Dosad je bila u Austriji te će, nakon Hrvatske, biti izložena na štovanje vjernicima u Poljskoj.

Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, o spomenutoj obljetnici, u suradnji sa Svetim samostanom iz Asiza organizira dolazak spomenute relikvije u Republiku Hrvatsku u samostane i crkve gdje djeluju franjevci konventualci. Relikvije će prvo biti izložene u Splitu i to u razdoblju do 30. rujna do 1. listopada. Nakon Splita dolaze u Šibenik i to od 2. do 4. listopada. 

U razdoblju od 5. do 6. listopada bit će izložene u Sisku, a od 7. do 8. u Vinkovcima. Također, 9. listopada će biti u Molvama, dok će u Zagrebu boraviti od 10. do 11. listopada. Nakon Zagreba sele se u Pulu, gdje će se moći obići 12. listopada, dok će 13. listopada biti na Cresu, čime ujedno i završava boravak relikvija u našoj zemlji. 

FOTO: FAH

Što su relikvije i zašto se štuju

Ono što se danas redovito misli pod kršćanskim pojmom svetačkih relikvija, nepoznato je kršćanstvu prvih nekoliko stoljeća. U Crkvi je tek u petom stoljeću, na temelju predaje o viđenju koje je imao neki svećenik imenom Lucijan, nastala predaja da je nakon  smrti svetog Stjepana njegovo tijelo preuzeo farizejski učitelj Gamaliel  te ga pokopao na svojoj zemlji u blizini Jeruzalema.

Prema naputku iz viđenja, Stjepanov grob bio je pronađen, tijelo doneseno u Jeruzalem te podignuta bazilika njemu u čast. Ipak, najstarije pisano svjedočanstvo o čašćenju mučenikâ i relikvija veže se uz sv. Polikarpa, biskupa u Smirni, mučena 155. ili 156. godine. U pismu sastavljenu nekoliko mjeseci nakon njegova mučeništva kršćani Smirne svjedoče.

"Mogosmo sakupiti njegove kosti i položiti ih ondje. Na tome mjestu, okupljajući se u radosti i klicanju kad god nam je moguće, Gospodin će nam udijeliti da slavimo obljetnicu njegova mučeništva, u spomen na sve koji su podnijeli trpljenje, a za vježbanje i pripravu svih onih koje će ubuduće zateći iste kušnje." (Acta martyrum, SCh 10, 223) 

FOTO: Facebook

Svjedočanstvo svetog Augustina

Helena, majka cara Konstantina, dala je prekapati Kalvariju radi pronalaženja Križa na kojemu je Krist bio raspet, a sveti Ambrozije slično postupa u potrazi za grobom svetih mučenika Gervazija i Protazija. Sveti Augustin ispovijeda uvjerenje da je našašće tijela spomenute dvojice mučenika milanske Crkve plod Božjega nauma.

To Augustin prepoznaje u čudesnim ozdravljenjima koja su se dogodila kod prijenosa svetačkih tjelesa. Uz relikvije se veže virtus, snaga koja se u svecu očitovala za vrijeme njegova zemaljskoga života. Svetac nastavlja živjeti u zajedništvu svetih; njegovo je tijelo oduhovljeno slavom koje je postao dionikom, pa se uz tijelo (relikvije) veže njegovo čudesno djelovanje. Relikvija, dakle, nema moć u sebi nego u povezanosti sa svetcem koji svojom proslavom u nebesima nastavlja na nov način vršiti velebna djela.

Sveti Efrem Sirski govori o životu koji je "sačuvan" u kostima svetih mučenika, pa čak i u njihovim grobovima, a sveti Ćiril Jeruzalemski podsjeća na čudesnu snagu koja počiva u ostatcima tijela Božjih ljudi, navodeći predaju iz Druge knjige o kraljevima prema kojoj su "neki, sahranjujući čovjeka opazili razbojnike te, bježeći, baciše mrtvaca u Elizejev grob i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge." (2Kr 13, 21)

FOTO: Pixabay

Čudesni događaji

Sv. Augustin svjedoči da su čudesna ozdravljenja, zadobivena po molitvi svetim mučenicima na njihovim grobovima ili pred njihovim relikvijama, siguran znak uskrsnuća i života onkraj smrti. Upravo relikvije i moć koja se po njima posreduje pokazuju da je kršćanstvo "vjera živih", vjera u život. Čašćenje relikvija u ranome kršćanstvu očituje se kao ispovijedanje te vjere, utemeljene na Kristovu uskrsnuću i na njegovu daru vječnosti za sve one koji mu se životom pritjeloviše.

U tome smislu crkveni oci ističu da relikvije svetih apostola i drugih mučenika nisu "ostatci umrlih i mrtvih", nego "fragmenti živih". Vjera u zajedništvo svetih i u snagu kojom oni nastav­ljaju krijepiti život putujuće Crkve razvila je ideju da u svim crkvama budu čuvane relikvije svetih svjedoka vjere. Tako papa Grgur Veliki (590.-604.) određuje da poganski hramovi koji se pretvaraju u crkve, prije nego budu dani za kršćansku uporabu, budu poškropljeni blagoslovljenom vodom i obogaćeni relikvijama svetaca.

Zanimljiva je spoznaja da se u Crkvi razvio običaj polaganja relikvija svetaca pod oltar, mjesto euharistijskoga spomen-čina Kristove žrtve.  Od kraja četvrtoga stoljeća u kršćanskim se zajednicama zamjećuje živa želja za posjedovanjem relikvija nekoga svetca. Tu je pojavu posebno zanimljivo pratiti u onim (osobito mladim) zajednicama koje nisu imale vlastitih mučenika i ­svetih svjedoka vjere. 

FOTO: Pixabay

Širenje ideje

Također, treba  podsjetiti da se prvo širenje ideje o relikvijama veže uz sveta mjesta Isusova zemaljskoga života. Ta su mjesta shvaćana kao mjesta svetoga susreta s Kristom i njegovim spasenjem. Hodočasnik iz Bordeauxa u svome Itinerarium Burdigalense opisujući hodočašće u Svetu zemlju tridesetih godina četvrtog stoljeća, kao sveta mjesta pohađa mjesto Isusova rođenja, mjesto krštenja, brdo preobraženja, Lazarov grob, stijenu na kojoj je Juda izdao Isusa, Kajfinu kuću i stup uz koji je bio bičevan, Pilatov dvor, Golgotu, Sveti grob…

Iz Egerijinih je zapisa korisno izdvojiti drvo Kristova križa, kao i titulus, ploču s natpisom koja je bila pribijena na križ. I ovdje je naglasak poglavito na čuvanju spomena na Krista na mjestima svetih događaja. Sloboda ispovijedanja vjere i javnoga kulta u kršćanima je probudila snažnu želju za čuvanjem spomena na utemeljujuće događaje kršćanske vjere, a što se ostvaruje kroz otkrivanje i pohađanje mjesta na kojima su se oni zbili.

Početkom šestog stoljeća Breviarium de Hierosolyma spominje nove relikvije, odnosno koplje kojim je bio proboden Isusov bok, trnova kruna kojom je bio okrunjen, pladanj na koji je bila položena glava Ivana Krstitelja, kamen kojim je bio kamenovan prvomučenik Stjepan, svjetiljka koja je svijetlila kod Isusove posljednje večere itd.

FOTO: Pixabay

Čašćenje relikvija

Glede čašćenja relikvija, kao što su molitva pred njima, njihovo dodirivanje i iskazivanje poštovanja, na primjer poljupcem, urešavanje svjetiljkama i cvijećem, njihovo svečano nošenje u procesijama, blagoslov udijeljen relikvijama odnosno relikvijarom, Crkva ostavlja prostor slobode takvim izrazima, uz obdržavanje nekih smjernica koje služe jasnijemu oblikovanju čašćenja (usp. Direktorij, 236-237). Na tome tragu potrebno je, prije svega, osigurati se glede njihove vjerodostojnosti.

Svaki katolički vjernik htjet će biti tamo: Ovo rijetko vidimo u Hrvatskoj

Relikvije svetaca, dane na čašćenje vjernicima, čine svetost prisutnom u Crkvi, održavaju je živom te pomažu da po svetom zajedništvu Proslavljene i Putujuće Crkve životi vjernika budu preobraženi onom svetošću koja će u današnje vrijeme biti prepoznatljiv znak posvećenja svijeta. Zato relikvije, ti sveti ostatci, mogu današnjemu vjerniku govoriti o vječnosti i putu prema njoj, prenosi Bitno.