Snobizam na hrvatski način: Prešućivani grijeh, bolest i sindrom

U komunizmu je za snobizam postojao pojam skorojević. Pod tim se pojmom mislilo na roditelje i obitelji koji su svoju djecu upisivali u najskuplje privatne škole, slali ih na tečajeve stranih jezika, balet. A kod kuće su im u dušu usađivali svijest da po sustavu vrijednosti škola i obrazovanje vrijede jednako kao i plemstvo, plemićko podrijetlo. Po obrazovanju se dižu u sferu višeg društvenog sloja.

Ako u obitelji nije bilo djece, onda su vrlo dobro došli psi, naravno, s pedigreom, da bi pokazali kako su oni bolji od drugih, boljeg materijalnog stanja. Srbi u žargonu imaju izraz "pokondirena tikva“. Taj izraz postoji u srpskoj književnosti, ali i danas. Tako Srbi kažu: "Pokondirila se tikva“, preko noći je došao do novca i umislio je da je bolji od drugih i član višeg društvenog sloja.

Valja napomenuti da snobizam nije pokret, nešto što je organizirano. Nije ni stajalište ni revolt na nešto u društvu. Snobizam je sindrom, bolest. To je naprosto bolesno, brzinsko penjanje i uspinjanje, na razne načine, iz niže u višu društvenu klasu, najčešće zgrtanjem bogatstva, načinom ponašanja, odijevanja, obrazovanjem.

Snobizam najčešće u svakom društvu potiču pisani mediji i društvene mreže. Ti su poticaji jasno artikulirani pa daju informacije o tome gdje su kultna mjesta za ispijanje kave u gradu, gdje su pogodna mjesta za osobnu samopromociju, a isto tako gdje je najbolje i "in“ šopingirati. Časopisi, pa i dnevne tiskovine barem jednom tjedno pišu o tome koju glazbu valja slušati, na koje manifestacije ići, koji su izleti atraktivni i aktualni. Onima koji to mogu sebi priuštiti snobovski se divi ostalo društvo, a one koji to ne mogu potiho se, šapćući, "diskriminira“. To je vrlo jasno i otvoreno vidljivo kod školske djece.

Razlike među djecom koja imaju i onom koja nemaju stvaraju markirani odjevni predmeti, najnoviji i stari tipovi mobitela. Već trećaši i četvrtaši izdaleka vide tko ima kvalitetan, a tko staromodan nekvalitetan, "cigla“ mobitel. Starijim ljudima i siromašnim ljudima koji ne mogu ići ukorak s tim snobovskim kretanjima mnogi se podsmjehuju, a neki ih i preziru. Vrijeme u kojemu živimo ima podosta, čak  previše "pokondirenih tikava“, bahatih i umišljenih koji žive u duhu aktualne mode u širem smislu riječi.

Snobizam Hrvata viđen kroz nekoliko točaka:    

Snobizam na kredit

Mnogi Hrvati i Hrvatice žive i odijevaju se na kredit, kreditnim karticama. Bitno im je da koračaju u najmodernijim cipelama ili odjeći. Spremni su se odreći mnogo čega da budu "in“, a ne „out“ po izgledu i odjeći. A pitanje je imaju li novca za pića u nekom kafiću ili baru za koji je ''frendica“ rekla da je "in“ . To nije bitno. Važno je da si u trendu, pa makar to bilo na dug i peglanje kartica.

Snobizam u obliku ''peseka“ i drugih kućnih ljubimaca

Snobizam je zarazan. Najčešće kao žrtve padaju klinci. Dijete poželi kućnog ljubimca kakvog netko ima u susjedstvu i roditelji odmah  "skaču“, udovoljavaju, kupuju svome klincu takvog ili još ljepšeg i skupljeg peseka. Budući da je svakog čuda za nekoliko dana dosta i pesek vrlo često ne postaje miljenik svih članova obitelji. Poslije nekog vremena pojavi se problem tko će ga hraniti i voditi u šetnju. A još veći problem nastaje kada cijela obitelj ide na snobovsko skijanje, sa sarmom, u Austriju ili Švicarsku, jer su to "in“ destinacije. Susjedna Slovenija nije baš nešto neka posebna destinacija kojom se mogu pohvaliti po povratku. Tko će čuvati i hraniti kućnog ljubimca? Uh, to je problem! Najbolje da peseka to vrijeme čuvaju djed ili baka. Ako je samo djed živ, i u mirovini, on će biti najbolji "ćuko-servis“. Nekad smo imali samo „baka-servis“, a sada imamo i "ćuko-servis“.

Znam jednog penzionera koji živi sam u jednom prigradskom naselju i koji je često bio "ćuko-servis“, a poslije kojih pet godina postao je i prinudni vlasnik peseka. Unuci je bilo dosta peseka, a tako i kćeri i zetu, pa je djed Josip postao silom prilika bogatiji za peseka, koji jede, pretežito spava, laje na sve i svakoga. I taj se famozni pesek, kako bi Zagorci rekli, "dodrl“ kod Josipa, a ne kod pravih vlasnika. Djed Josip uginulog je Zyzija ukopao po svim običajima, bez nazočnosti šire obitelji.

Namjerno sam napisao da je ukop bio bez šire obitelji. Zašto? Pa zato što neki snobisti idu tako daleko da malog kućnog ljubimca smatraju članom obitelji. Za vrijeme blagoslova kuća s pratiteljem sam ušao u jedan stan gdje je očajnički lajao nekakav malen čuko. I ja kažem gospođi. "Gospođo, hoće li se mali umiriti ili neće?“ Ona odgovori: "Ma, hoće. On je član naše obitelji. Voli dobre ljude. Dobar je. Ako nećete da on bude s nama, ne treba nam blagoslov.“ Pratitelj i ja napravili smo "intelektualnu pauzu“. Šutjeli smo minutu ili dvije i mali se ljubimac ipak smirio. Blagoslov je mogao početi.

Pesek član obitelji? Ne kužim, ne mogu vjerovati. On može biti kućni ljubimac, ali nije član obitelji. Kada se provodi popis stanovništva, čini mi se da se ne upisuje da na kućnom broju 30 živi dvoje Hrvata i pas Zyzi, koji je anacionalan. Zna se tko čini obitelj, ljudi: muško, žensko, djed, baka, djeca. Pas, kakav god pedigre imao, nije član obitelji.

Velika kvaziljubav prema pesekima, koja je čist snobizam, pretvori se u nebrigu za kućnog ljubimca i ponekad u odricanje u korist ''uko-servisa“. Imati, imati, a ne biti, voljeti i voditi brigu o kućnim ljubimcima kod nekih vlasnika postaje pravilo. Razgovarao sam s gospođom koja ima privatni salon za šišanje i njegu pasa. Rekla mi je: "Iskreno vam kažem da ne znam zašto neki ljudi imaju kućne ljubimce. Znaju ih nama dovesti užasno zapuštene, s gotovo zalijepljenom višeslojnom dlakom. Na jednog sam psa potrošila čak tri tretmana od po sat vremena da ga dovedem u red.“ Vjerujem ženi da ne pretjeruje, jer je to potvrdio i njezin muž, koji joj pomaže u salonu. Imati ljubimca ili ne? Biti u modi ili ne? Najčešće se dogodi da ljubimac na kraju bude prepušten djedu ili baki ili ulici. Ima, dakako, i vrlo dobrih ljudi, koji posvećuju mnogo pažnje svojim kućnim ljubimcima. Ovim tekstom pokušavam dočarati onu drugu stranu medalje, koja miriše na čist snobizam.

Dobar auto – pila. I malo novca za gorivo

Snobizam se očituje u Hrvatskoj često i kod kupovanja automobila. Ako treba, kupit ću auto na doživotni leasing, neka se vidi moja pila. Nije važno hoću li ga često voziti, treba li mi baš tako jak, moćan terenac. Neka bude tu, pred kućom, ili stanom, na parkingu. Za česte prijevozne potrebe koristit ću stari auto, a za kraće relacije bicikl. Ili ću novu pilu koristiti kada idem na skijanje u Austriju sa sarmom i špekom u gepeku. Neka se čuje i zna da sam bio na skijanju u Austriji, da pripadam sloju imućnih Hrvata (novog hrvatskog plemstva). Kako gordo zvuči? Po povratku sa skijanja još ću kojih tjedan dana pričati da svi čuju kako nam je bilo lijepo.

Snobizam – prešućivani grijeh, bolest i sindrom

Prema nekim autorima, gledano s medicinskog stajališta, snobizam je sindrom. A sindrom je anomalija s više simptoma koji se zajedno pojavljuju i čine određenu kliničku sliku tipičnu za neki poremećaj ili bolest. Jedan od sindroma može biti pohlepno i iracionalno gomilanje velika bogatstva. A sindrom je i izjava malog djeteta, koje kaže: "Otišli smo sa sela i nije mi žao ni kuće ni bake, žao mi je psa koji je ostao na selu“.

Nisam mrzitelj životinja i kućnih ljubimaca. Dok sam bio malen, moji su roditelji imali psa kojega smo svi voljeli. No to je bilo u granicama Božjeg stvorenja, ni više ni manje. Kruna Božjeg stvaranja jest čovjek, kojemu je Bog sva stvorenja podredio da se za njih brine. Nijedan kućni ljubimac po biblijsko-teološkom nauku ne može biti "član obitelji“, kako se znade čuti.

Snobizam je bolest, sindrom u svim relacijama: prema kućnim ljubimcima, materijalnim dobrima, intelektualnom uzdizanju u neke više slojeve društva. On kao takav isključuje ili pogrješno usmjerava djetetovu empatiju i čovjekovo suosjećanje s najbližima.

Doživio sam jednu istinitu priču, u kojoj sin jedinac u svojoj roditeljskoj kući kupuje psa za dvoje male djece. Majka mu se vraća iz bolnice sa slomljenom nogom, u gipsu. Sin i snaha, a ni unuci, nemaju suosjećanja za baku koja se teško kreće. Ona živi u prizemlju i sa slomljenom nogom kuha sebi juhu i ručak. Poslije nekog vremena, zbog "navodnog“ neslaganja snahe i svekrve, mlada četveročlana obitelj odlazi u grad, u podstanare. Petogodišnja djevojčica poslije nekoliko mjeseci podstanarstva izjavljuje: "Nije mi žao ni kuće ni bake, žao mi je jedino psa koji je ostao na selu“. Nije li to bolesna izjava, sindrom, anomalija, poremećaj? Zar pas koji je kupljen zato što je to bilo "in“, snobizam, i ostavljen baki da ga hrani dalje sama, nije bolest?

Nažalost, često se više pažnje posvećuje ljubimcima nego starim nemoćnim roditeljima, djedovima i bakama. Došlo je do "zamjene lončića“, do inverzije vrednota i gubitka empatije prema čovjeku. Ne daj Bože maltretirati psa! To je veći prekršaj od nebrige za roditelje. Mediji će o tome pisati danima. A vrlo rijetko će koji novinar napisati tekst o nebrizi za roditelje ili djeda i baku. Pripovijedala mi je jedna baka koja se vratila iz bolnice, jer je bolesna na srce: "Po povratku iz bolnice ostala sam sama u kući. Sin je sa svojom obitelji otišao na sedmodnevni izlet u inozemstvo. Pobrinuo se za to tko će od susjeda hraniti pesa, ali se nije pobrinuo tko će barem povremeno posjetiti i obići mene tih sedam dana.“ Kud plovi ovaj brod, kojim smo krenuli? "Ako ne želite da pas bude s nama na blagoslovu obitelji, možete ići. Ne treba nam blagoslov.“

Vrijeme u kojemu žive Hrvati, katolici i drugi građani RH jest vrijeme besmisla, nedostatka pravih ideala, vrijednosnih orijentira, vrijeme ravnodušnosti, nespremnosti na žrtvu i odricanje. A mnogo puta i vrijeme unutarnjeg duhovnog nemira, osjećaja praznine i odbačenosti. Katolici u Hrvatskoj žive i idu po rubu između reda i kaosa. Tako i ljudi u svijetu- jednom nogom stoje u redu vrednota, a drugom u kaosu raznih sindroma kojih ni sami nisu svjesni niti znaju kamo ih kao slijepce vode. Zato vratimo životnu sliku na početak početaka, na dane Božjeg stvaranja svijeta, prirode, biljaka, životinja i čovjeka kao krune stvaranja.