Sedlar: Zbog čega ja ne bih radio filmove od Pavelića, Tuđmana pa sve do Tita?

Sedlar, koji je režirao film 'Gospa', osvrnuo se u emisiji Laudato TV-a na svoje upoznavanje s Međugorjem. Odrastao je kao jedinac u obitelji pekara i domaćice u Splitu i bio tradicionalni vjernik. 

"Međugorje je odigralo veliku ulogu u mojoj duhovnosti. Dvije godine nakon što mi se rodio sin, bio sam u Dubrovniku i radila se 'Gloria' s velikom glumačkom ekipom. Karlo Bulić, koji je bio Hrvat, ali je glumio i u Beogradu još 40-ih, čitao je 'Politiku'. Sjećam se da je bila nedjelja i Karlo je čitao novine i na naslovnoj stranici stajao je naslov 'Ustaška Gospa u Međugorju'. Ja u to vrijeme nisam ni znao gdje je Međugorje. S obzirom da smo baš tada imali slobodan dan, odlučili smo otići upravo tamo. To je bio peti dan od ukazanja. Kad smo došli tamo, vidjeli smo ondašnju miliciju i cijeli cirkus koji je tamo bio s državnim organima. Tu je bio moj prvi doticaj s Međugorjem. Kasnije je moj prijatelj Milan Vuković branio fra Jozu Zovka. Čak sam i bio na tom suđenju. U to vrijeme sam to sve pratio jer me zanimala ova politička strana. Onda je fra Jozo završio u zatvoru zbog propovijedi, apsolutno nevin. Imao sam i informacije od hercegovačkih fratara kako je to bilo u zatvoru", prisjetio se.

"Jednu večer otišao sam na Brdo Ukazanja i osjetio sam nešto u sebi i od tada se moja duhovnost kompletno promijenila. Počeo sam imati drugačije poimanje Boga, koliko je On važan u mom životu. Bio sam sam, bila je zima. Otišao sam tada tamo kako bih napravio dokumentarni film o Međugorju, ali u to vrijeme tamo nije bilo nikoga. Nije bilo ljudi. Međutim to iskustvo mi je promijenilo život", iskreno govori i najavljuje film 'Pet gradova, četiri žene' u kojemu se četvrta priča razrješava u tom marijanskom svetištu.

Prisjetio se glumaca Michaela Yorka i Martina Sheena koji su tijekom snimanja filma 'Gospa' bili oduševljeni Međugorjem i otkrio kako je Sheen jednostavan čovjek i uvjereni katolik, koji je sa seta uzeo samo kamenčić s Brda Ukazanja i pasicu s habita koji je na snimanju nosio.

Trenutno radi na filmu o fra Jozi Zovku.

"On nikada nije imao napisanu nijednu propovijed. Ja nikada nisam vidio da je on napisao nikavu noticu. On je govorio iz glave, iz srca, iz duše je govorio. Iz njega je u to vrijeme progovarao onaj hrvatski čovjek koji je znao što hoće, a nije mogao to kazati. Iz njega je progovarao onaj hrvatski svećenik koji je stoljećima želio svoju državu, stoljećima imao iskrenu vjeru u Boga da će mu dati mogućnost da bude to što je danas. Da ima svoju slobodu, ništa drugo", te propovijedi Sedlar ne može zaboraviti i najavljuje film za 2024. godinu čija će priča biti o 'tom jednom čovjeku koji je poseban'.

Na pitanje o kontroverznim temama koje se često provlače kroz njegov rad, redatelj Sedlar kaže kako se ne boji stvarati i da stoji iza svega što radi.

"U Hrvatskoj postoji određeni strah; strah od tema. Zbog čega ja ne bih radio filmove od Pavelića, Tuđmana pa sve do Tita? Ja smatram da to nisu kontoaverzni filmovi jer mi smo dužni prikazati ono što je bilo i kako je bilo u povijesti. Odnosno, cilj je prikazati istinu. Ja sam se uhvatio 'u koštac' s temama koje možda dan-danas ne bi bile obrađene jer se ljudi jednostavno ne usude obrađivati 'kontroverzne' teme. Ponavljam, ja smatram da one ne postoje. Ljudi slobodno mogu od našega večerašnjeg razgovora napraviti kontroverzu. Definicija te kontroverze za mene jest - ne imanje hrabrosti govoriti o istini".

Osvrnuo se na važnost dijaspore za prosperitet Hrvatske zato što iz ljubavi za ovu zemlju, prema njegovim podacima, šalju 7,5 milijardi dolara godišnje. Govorio je i o ljubavi prema Izraelu i izraelskom narodu koja se razvila kada je kao kulturni ataše promovirao Hrvatsku. S obzirom da je uvijek tamo nailazio na sjenu ustaštva, snimio je jednoiposatni film o Židovima u Hrvatskoj koji se dotiče njihova dolaska na ove prostore, neizostavnog doprinosa tijekom povijesti i nedužnog stradanja tijekom holokausta. 

"I u tim nevremenima, u tom užasnom vremenu, bilo je sjajnih primjera ljudi koji su riskirali svoje živote da bi spasili nedužne Židove. Mi imamo 131 hrvatskog pravednika. Jedna stvar na kojoj trenutno radim je priča o časnim sestrama u bolnici Sestara milosrdnica koje su u Drugom svjetskom ratu spasile 309 Židova. To je bolnica s najvećim brojem spašenih Židova tijekom Hitlerove okupacije Europe. Ta je priča nepoznata, dosad neispričana. Mi moramo govoriti i o jednom i drugom, moramo kazati sve. Jedino istinom trebamo govoriti istinu o sebi, o tome tko jesmo".