Sad ili nikad

Kad bi nam netko postavio pitanje: Sjećaš li se kako je to bilo kad je Isus stupio u tvoj život? – vjerojatno bi se iznenadili i osjećali se pomalo neugodno. Većina od nas je krštena kratko nakon rođenja i svi smo kao djeca više ili manje urasli u ono što obično nazivamo “kršćanskim miljeom”. No, to još uvijek ne znači da smo Isusa stvarno susreli, da on u našem životu igra određenu, štoviše ključnu, odlučujuću ulogu.

Postoji jedan čovjek o kome danas posebno želim pisati, čovjek čiji se život radikalno promijenio nakon susreta s Isusom. Riječ je o Bartimeju, sinu Timejevu. Taj Bartimej je slijep od rođenja. Slijepi Bartimej je, sjedeći kraj puta, saznao da onuda prolazi Isus koga se smatralo Sinom Davidovim, iščekivanim Mesijom. Pomislio je: SAD ILI NIKAD, ovo mi je jedinstvena životna šansa – ta zar Mesija koji ima doći nije “pomoćnik u nevolji”? I Bartimej za razliku od mnogih nas ne propušta tu šansu. Iz svega glasa vapi: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Ne obazire se na ušutkavanja, na druge ljude i njihova mišljenja, nije ga sramota zazvati svoga Spasitelja ma što god drugi o tome mislili ili kazivali. Ne da se zbuniti jer se za njega radi o najvažnijoj stvari na svijetu – da progleda. Na takvu iskrenost Bog ne ostaje ni gluh ni nijem: “Idi, vjera te tvoja spasila!”.

Isusu je dovoljna njegova vjera, povjerenje u njegovu moć ozdravljenja – i zato mu uslišava molbu. Bartimej pak dolazi do spoznaje kako taj Isus nije samo neki čudesni ozdravitelj, onaj koji mu je vratio očinji vid, već netko tko mu želi život ispuniti svjetlom, učiniti ga novim čovjekom – ozdraviti ga i iscijeliti temeljito, promijeniti ga i izvana i iznutra.

Stoga nije ni čudo da Bartimej nakon ovoga jedinstvenog susreta s Isusom, tek što je progledao, polazi za njim, postaje njegov učenik i svjedoči prvoj kršćanskoj zajednici o Isusu spasitelju o kojemu se, nakon što ga se istinski susretne, više ne može šutjeti. Još više - kako taj i takav susret ima snagu ozdravljenja od svih spona bolesti i ograničenja i kadar je usmjeriti čovjekov život u potpuno drugom pravcu.

Na prvi se pogled čini se da je ova priča vrlo jednostavna. Radi se o čudu o kakvima se u Evanđeljima puno izvješćuje. Po Isusovim riječima slijepac može ponovno gledati. No, pogledajmo malo bolje bit ove pripovijesti. Tu je Isus. On je na putu, na svom putu, na putu koji će ga odvesti u propast, na križ. On ide tim putem bez skretanja, ide putem koji je pred njim. Na svom putu ima vremena za ljude koji ga trebaju. U nemirnom mnoštvu koje se okuplja oko njega, on vidi upravo ONOGA, koji ga treba, koji ga očekuje, koji mu vjeruje. On vidi njegovu vjeru i pomaže mu. Oko Isusa su njegovi učenici. Oni su već dugo s njime, ali ga još nisu razumjeli.

U ovoj su pripovijesti zapravo oni slijepi. Isusu govori o nasilnoj smrti koja ga očekuje – oni govore o prvim mjestima koja oni žele zauzeti u nadolazećem kraljevstvu! I kad neki čovjek viče za Isusom oni postaju zlovoljni i nastoje ga ušutkati. Žele li Isusa zaštititi ili slute da će se njihov učitelj ponovno zauzeti za jednog odbačenog? Za njihov pojam Isus se previše bavi s onima koji su odbačeni?! Zar se u zajedništvu s Isusom već osjećaju tako uzvišenima da su zaboravili odakle oni sami potječu? Međutim, kad su primijetili da se Isus obraća prosjaku, oni ga ohrabruju: “Zove te! Idi k njemu, on će ti pomoći. Već je mnogima pomogao”.

Sad ponovno postaju svjesni svoga vlastitog poslanja. Isus ih je pozvao da mu pomognu sakupiti izgubljene. Oni trebaju – poput njega – brinuti upravo za siromašne i prezrene, a prevarenima i obespravljenima pomoći do pravde. U zajedništvu s Isusom treba svaki čovjek ostvariti puninu čovještva. Učenici su to iskusili na sebi, a sad trebaju to iskustvo predati dalje. Isus će ih po svom Duhu još često trebati podsjetiti da “ako netko od vas želi biti velik, neka bude svima poslužitelj, i ako tko želi biti prvi neka bude sluga svima”. Jer Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i da život svoj preda kao otkupninu za mnoge. Nije li nakana čuda zapravo to da se učenicima otvore oči?

Poput Njega trebamo živjeti ne za sebe, nego za druge ljude. Prije svega za one koji si sami ne mogu pomoći, čija vika za pravednošću i ljudskim dostojanstvom postaje sve tiša, za one koji ne mogu živjeti po svojoj vjeri i uvjerenju. Svi oni koji su zakinuti i kojima su oduzeta sva prava očekuju našu solidarnost. Svijet žudi: za istinom, slobodom, za pravednošću i mirom. Mi smo oni na kojima drugi ljudi trebaju vidjeti što znači ispunjen život u zajedništvu s Isusom. U siromašnima i zapostavljenima nam je dana prilika da susretnemo svoga Gospodina, koji nas uči kako ljubiti svakoga čovjeka.

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: "Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!". Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: "Sine Davidov, smiluj mi se!". Isus se zaustavi i reče "Pozovite ga!". I pozovu slijepca sokoleći ga: "Ustani! Zove te!". On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: "Što hoćeš da ti učinim?". Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam". Isus će mu: "Idi, vjera te tvoja spasila!". I on odmah progleda i uputi se za njim.  Iz evanđelja po Marku