Poznati svećenik podijelio potresnu objavu majke: 'Te noći nisam oka sklopila'

Tema je nažalost, aktualna, a riječ je o vršnjačkom nasilju. "Moja je kći zamolila da je prebacim u drugu školu. Jednostavno. Bez suza. Bez ljutnje. Bez prigovora. Samo je prišla dok sam pripremala večeru i tiho rekla: 'Mogu li ići u drugu školu?' Pitala sam je, je li se nešto dogodilo. Rekla je da nije. Pitala sam ima li prijatelje. Odgovorila je da ne zna", stoji u objavi.

"Pitala sam je onda, je li ju netko povrijedio. Utišala se. Te noći nisam ni oka sklopila. Sljedećeg dana izmislila sam izgovor da moram nešto do škole. Ali zapravo sam otišla samo promatrati. Ostala sam na hodniku i čekala odmor. I tada sam je vidjela. Stajala je kraj ograde, s termosicom u ruci, gledajući u zemlju. Skupina djevojčica prolazila je pored nje, gurkajući ju i smijući se. Jedan dječak prolio je sok po njezinoj majici i pobjegao", opisivala je majka situaciju u školi.

"Druga djevojčica krišom ju je slikala mobitelom i pokazala prijateljicama – uz smijeh. Moja kći nije rekla ništa. Samo je stisnula usne. Kao da je već navikla na to. Ali najviše me zaboljelo nešto drugo. U tom istom trenutku prolazila je učiteljica. Pogledala je moju kćer. Pogledala je ostale. I samo produžila dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je moja kći nevidljiva", naglasila je.

'Pisala sam školi'

"Kasnije sam pisala školi. Opisala sam ono što mi je kći samo sramežljivo naznačila: da joj skrivaju bilježnice, da je vrijeđaju po hodnicima, da joj se rugaju u WhatsApp grupi. Odgovorili su tipično: 'Ne brinite, to su dječje stvari. Imamo to pod kontrolom'. Ali nisu učinili ništa. Ništa. Tog popodneva, kad smo se vratile kući, tiho je pitala: 'Jesi li odlučila?' Odgovorila sam da jesam. I da više nikad ne mora ići u tu školu.Nije pitala zašto. Samo je odložila torbu u kut i duboko udahnula. Kao netko tko je napokon skinuo teret koji je nosio sam.

Vještak za balistiku upozorio na veliki problem: 'Jesu li to monstrumi koje smo stvorili?'

Sada ide u drugu školu. Ne veću. Ne moderniju.Samo ljudskiju. Gdje joj gledaju u oči. Gdje je zovu imenom. Gdje se ne mora „smanjivati“ da ne bi bila ismijana. Jer dijete – djevojčica ili dječak – ne traži promjenu škole iz hira. Traži je onda kada više ne može izdržati. I najviše ne boli ono što rade vršnjaci... Nego ono što ne rade odrasli koji su trebali zaštititi. Voljela bih da to nije tako često. Da nisam među onim majkama koje su sve shvatile prekasno. Jer postoji nešto što se nikada ne zaboravlja: dan kada tvoje dijete, gotovo šapatom, zamoli da ga odvedeš s jedinog mjesta na kojem bi se trebalo osjećati sigurno.