DIRNUO HRVATSKE VJERNIKE

POTRESNO SVJEDOČANSTVO Svećenik: Sestre su odvezli nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili. Pucali su im u glavu...

Autor

mn/Hrvatska katolička mreža

Indijski salezijanski svećenik don Tom Uzhunnalil u prepunoj crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu svjedočio je o 557 dana zarobljeništva u rukama isilovaca. 

21.10.2019. u 12:32
Ispiši članak

Iznio je svoja iskustva, svjedočio o čudima, istaknuo važnost molitve i oproštenja za duhovni život, za unutarnji mir. Don Tom svjedočio je na engleskom jeziku, a prevodio je don Damir Stojić.

Don Tom Uzhunnalil dolazi iz jednog sela na jugoistoku Indije. Vrijednost života i vjere spoznao je u deveteročlanoj obitelji. Salezijancem je odlučio postati u drugom razredu srednje škole. Svoj “da” Gospodinu rekao je prije 29 godina. Njegovo svećeničko geslo je “služiti Gospodinu, da bismo služili drugima.

 Velika želja bila mu je postati misionarom u Jemenu, biti ondje župnik i duhovnik sestrama Misionarkama ljubavi koje su ondje djelovale. Živeći život u želji za postizanjem radosti i svetosti, don Tom Uzhunnalil doživio je veliku milost od Gospodina. Početkom ožujka 2016. godine, kada je život izgubilo šesnaestero ljudi, don Tom jedini je preživio napad isilovaca na hospicij sestara Misionarki ljubavi u Jemenu. Njegova jednostavnost i skromnost života očituje se u njegovu svjedočanstvu kojeg je pratila Hrvatska katolička mreža.

Nakon uvodnog izlaganja, tijekom kojeg je ispričao pozadinu ispričao svjedočio je o  zarobljavanju i svemu što je proživio.

"4. ožujka 2016. bio je prvi petak u mjesecu i bila je korizma. Za taj dan dogovorio sam sa sestrama da će misa biti navčer, a ujutro sat vremena klanjanje pred Presvetim. Nakon doručka vrijeme sam provodio u kapelici moleći. Sestre su radile, dijelile obroke ljudima. Imali smo i zaštitare. Nakon što sam izmolio sve toga jutra, oko 8.30 krenuo sam do sestara i staraca o kojima su skrbile. Na pola puta do njih čuo sam pucnjavu. To me nije uplašilo.

Vidio sam tri napadača s pištoljima i jedan od njih me uhvatio za ruku. Na arapskom sam rekao da sam Indijac. Naredio mi je da sjednem tamo gdje su inače bili zaštitari. Dok sam hodao prema mjestu gdje su mi naredili da sjednem, vrtlar se brinuo o vrtu. Ranili su ga. Jako je krvario. Nisu mu pomogli. Sin našeg kuhara, jedanestogodišnjak, također se tamo zatekao i morao je sjesti kraj mene. Pred nama su ubili još jednog radnika. Otvorili su našu ogradu i ušli autom u naše dvorište. Vidio sam kako ulaze u starački dom.

Dvije sestre svezanih ruku dovedene su do auta. Otišli su po još dvije sestre i doveli su i njih. Treći put je napadač izišao sam. Pomislio sam da je ubio petu sestru. Sestre su odvezli nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili i ubili ih. Pucali su im straga u glavu. To sam vidio svojim očima. U tom trenutku sam zavapio Isusu: Smiluj se ovim sestrama i njihovim ubojicama!

Vratili su se po mene. Pomislio sam da je sada moj red da me ubiju. Molio sam se Isusu, Mariji i Josipu. Pitali su me jesam li musliman. Odgovorio sam da nisam, da sam kršćanin. Nisam imao svoj kolar. Otvorili su prtljažnik i morao sam ući unutra. Nakon nekog vremena otvorili su prtljažnik i stavili su oltarnik kraj mojih nogu. Pomislio sam da su ubacili i tabernakul u prtljažnik. Znao sam da je u njemu nekoliko hostija. Mislio sam: Isus ide sa mnom.

Nakon što su me neko vrijeme vozili, stali smo i prebacili su me u drugi auto. Svezali su mi oči povezom. Vozili su me do jedne kuće u Adenu. Dali su mi nešto za jesti. Nakon toga uzeli su moju krunicu, moju odjeću. Jedino što je ostalo bilo je duša i golo tijelo. Dali su mi drugu odjeću. Opet su mi povezom svezali oči, ali i noge. Na taj način započelo je moje zatočeništvo od godinu i pol dana. Za to vrijeme premiještali su me nekoliko puta na druge lokacije, naravno, s povezom na očima.

Snimali su me nekoliko puta. Prisilili su me da tražim pomoć od pape Franje, biskupa Pavla i indijske Vlade. Morao sam ponavljati riječi: Molim vas, pomozite mi! Molim vas, spasite me!

Dan koji nikada neću zaboraviti je 27. prosinca 2017. godine. Tako sam znao da je Božić bio dva dana ranije. Inače, nisam znao ni koji je dan, ni koji je mjesec. Nisam ništa mogao čitati ni pisati. Uglavnom sam imao svezane oči, ruke i noge. Nisam bio u zatvoru, ali sam bio po kućama gdje su ti ljudi živjeli.

Zahvaljujući molitvama ljudi cijeloga svijeta, pa i ovdje u Hrvatskoj nikada nisam imao noćne more. Iako sam vidio toliko mrtvih, nisam bio u depresiji, nisam se psihički slomio. Dobro sam spavao. Jedino što sam čuo je let aviona iznad nas te bombe i pucnjeve.

Kako je izgledao jedan dan u zatočeništvu? Svakog jutra Bogu bih zahvalio za taj dan, izmolio bih Anđeo Gospodnji. Znao sam da su sestre ubijene pa sam za njih molio Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu i Pokoj vječni. Molio sam i za sve ubijene toga dana. Molio sam nekoliko krunica, krunicu Božjeg Milosrđa, Križni put. Slavio sam duhovnu misu. Nisam imao kruha i vina. Molio sam po sjećanju, napamet. Molio sam Isusa za duhovni kruh i duhovno vino. Mislio sam za sve pa i za one koji su me zarobili. I tako su tekli dani u zarobljeništvu.

Nešto posebno se dogodilo nakon tri mjeseca zarobljeništva. Čovjek koji mi je nosio hranu, malo je poznavao engleski. Prišao mi je sa svojim mobitelom i pokazao moj Facebook profil i rekao je: 'Jako dobro izgledaš'. Pitao me još jedno pitanje: 'Zar se ove žene ne boje života?'. Pomislio sam da možda misli na sestre. Ali podigao sam ruku i pokazao prstima da su svih pet sestara ubijene. Rekao je da su samo četiri mrtve. Jedna je preživjela skrivajući se u hladnjaku. Vjerovao sam mu. Zahvalio sam Gospodinu što je jedna sestra preživjela. Bila je to poglavarica.

Nakon godinu dana od toga, molio sam Isusa da me oslobode što prije. Mislim da je Isus čuo moju molitvu. Nisam se ni razbolio niti sam propatio. Prije zarobljeništva uzimao sam inzulin dva puta dnevno. To mi nisu davali dok su me držali zarobljenog. Pri samom kraju dali su mi neke tablete. Nakon oslobođenja, inzulin uzimam četiri puta dnevno. Zahvaljujući molitvama, moje zdravlje je očuvano.

12 rujna 2017. konačno sam oslobođen. Od zarobljenika oslobodili su me ljudi iz Omana. Dovezli su me u Oman gdje su mi poželji dobrodošlicu. Tada sam shvatio da sam zaista slobodan.

Liječnik me pregledao i obavijestio me da ću putovati zrokoplovom. 12. rujna sletio sam u glavni grad Oman. Odvezen sam u hotel u kojem sam se nakon dugo vremena konačno oprao i obrijao. Tada sam stao na vagu. Imao sam 56 kilograma. Danas ima 82 kilograma.

Isti dan sam letio za Rim. Došao sam u salezijnsku zajkednicu u Vatikanu. Bio sam u vatikanskoj bolnici i dobio sam svu medicinsku pomoć. 13. rujna susreto sam se s papom Franjom. Vrlo emotivan trenutak za mene. Sreo sam se i s papom Benediktom. Nakon toga bila je i konferencija i za medije".

Kompletno svjedočanstvo pročitajte OVDJE.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.