Potresne riječi poznatog svećenika: 'Zašto si čekao, Jean-Michel?'

"Michel! Dugo smo te čekali, Jean-Michel. Dozivali smo te imenima ulica, trgova i mostova. Spomenicima, muralima, transparentima na utakmicama, po svim gradovima diljem Domovine, i po svem svijetu smo te dozivali, Michel. I imenima djece… A ti nisi dolazio.

Pritajio si ispod zemlje tamo gdje te krvnik htio poništiti. Ali ti si nastavio postojati više nego što postoje svi krvnici, i više nego svi živi što ljubavi nemaju. I gle — oni koji su te ubili, mrtvi u strahu i očaju hodaju. O, koji jadnici!

A ti, i mrtav si živ. I nestao — sveprisutan, i stranac, a tako nam razumljivo govoriš. Na putu prema Ovčari prolazili smo pored tebe mnogo puta, ali ti se nisi javljao. Pitam se — zašto si čekao Michel?"

FOTO: Emica Elvedji / CROPIX

'Nova vojska'

"Možda zato da dovoljno dugo promišljamo kako je žrtva velika. Kako je grandiozno herojstvo tvoga grada, i mučeništvo tvojih suputnika umiranja. Ili si čekao da se svi izdajnici Domovine izredaju kako bi ih sve svojim svjedočanstvom prokazao? Ili da krvnici tvoji izumru jer ti nisi osvetoljubiv? Da nisi možda i ti bio odustao od Domovine kao što to mnogi danas čine?

Ali — kako bi ti to mogao? Ti, koji si u smisao borbe vjerovao do smrti. O, ti sigurno nikada ne! Ili si čekao da nastane novi naraštaj, čist od svega koji će jedini moći razumjeti tvoj mladenački zanos? Da ovi rođeni poslije tebe posve odrastu, pa da, kad budu veliki i zreli, da te k'o nova vojska dostojno isprate; dok ne postanu kadri sve razumjeti, postrojeni pored tvog groba, u godinama tvojim.

Ili si čekao dok se tvoje tkivo posve u zemlju ne pretvori, i trideset puta u travu izrasteš i procvjetaš, zamirišeš… Ili si čekao da budemo sposobni i spremni iznova graditi Domovinu kakvu si sanjao – da nam tek sad svježe snove preneseš, netaknute Jer smo ih možda zaboravili?"

FOTO: Marin Franov / CROPIX

'O čemu ćeš nam pričati?'

"Zašto si čekao, Michel? Da ti možda nisi htio zauvijek ostati skriven - kako bi nam u sjećanjima uvijek ostao čežnja? Da nisi kanio zauvijek ostati tajna, da se onda nad svakom poljem i stazom pitamo nije li nam možda baš tu pod nogama tvoj grob? - kako bismo posvuda dok stopalima livade gnječimo, sveto strahovali: možda upravo nad tvojim kostima stojimo? – kako bi nam sva Hrvatska bila sveta?

Ali si onda ipak, pred silom kojoj otpora ni na zemlji ni nebu nema, pred dozivanjima neprestanim majčinim popustio... Pa te je, nakon svih tvojih tvrdoglavosti, konačno smekšala. I dozvala da joj dopustiš da ti još posljednji put mahne, kad već nije mogla onog studenog studenog.

Michel, mladiću dragi sad kad si tu, o čemu ćeš nam pričati? Kako da te razumijemo mi, iznova, o onome što se nikad razumjeti ne može?Pouči nas. Kako se to moglo otići u neku stranu ti i malu zemlju, i ugroziti sve vlastito? Pouči nas što se to nije smjelo propustiti, što si to čuo i osjetio. što to može bit tako snažno i sveto? I kako tako biti slobodan?"

'Doći ću ti na sprovod'

"O, baš nam trebaš danas, da nas odljubiš od nas samih, i naših sebičnosti. Nauči nas da oni koji nemaju za što umrijeti, nemaju za što ni živjeti. Govori nam kako da ne živimo u mrmljanjima nego u ponosu zbog pobjede tvoje. Pouči nas kako da i danas čujemo zvuk vlastite trublje koja te je ono jednom dozvala tamo daleko u rodnom ti malom Vesoulu."

Emotivna ispovijest vukovarskog snajperista: 'Jean je dojurio čim je vidio...'

"Da nisi zato ustao iz skrovitosti — jer te opet neka trublja na nešto novo zove... a ti si takav, pa ne možeš više odoljeti... Doći ću ti na sprovod, i na grob. Pa mi pričaj... Pričaj nam, vječni, nevini dječače, onim osmijehom prkosnim smrti. I kako se mrtav živi", objavio je pater Ike Mandurić.