POST I NEMRS Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt; ovo su neki od hrvatskih običaja

Veliki petak dio je Vazmenoga trodnevlja koje čini s Velikim četvrtkom i Velikom subotom, i jedini je dan kada Katolička crkva ne slavi misnu žrtvu.

Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Kristovih patnji.

Kako bi se izrazila ljubav i dioništvo vjernika s patnjama Kristovim, kršćanska tradicija potaknula je razne oblike pučke pobožnosti, procesije i svete predstave koje žele što dublje u vjernikovu dušu utisnuti osjećaje istinskoga sudioništva u Kristovoj žrtvi.

Naime, postoje običaji diljem svijeta gdje se puk okuplja u crkve, kapelice i druga mjesta kako bi molio Križni put. U popodnevnim satima, obično u 15 sati, kada je Isus izdahnuo na križu, vjernici se okupljaju u crkvama na obredima Velikoga petka.

Oltar je na ovaj dan bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, što simbolizira kako je s Isusa svučena odjeća, tj. njegovu ogoljenost, ali to je ujedno i znak povučenosti, tišine, žalosti, nesvečanosti i tuge za umrlim Učiteljem. 

Kod katolika post je obvezan na Veliki petak za sve osobe od 18 do 60 godina, a za sve katolike starije od 14 godina obvezan je i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita te još dva puta nešto pojede.

Čuvanje Kristovog groba

Hrvatska tradicijska kultura bogata je običajima i obredima vezanim uz korizmeno i uskrsno razdoblje koje karakterizira poglavito religijska simbolika i duhovnost.

Žudije su čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mladi sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Biti čuvar Božjeg groba značilo je svojevrstan ponos, pošto su čuvarima mogli postati mladići i muškarci određene dobi te uzornog društvenog i vjerskog karaktera.

Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju "Gloria" i "Slava Bogu na visini".