OTVORIO 'FAN PAGE' STRANICU

Pater Ike Mandurić se vraća iz misije s Filipina, objavio i priču o svom ocu

Autor

av/ika

Poznati isusovac i duhovnik mladih pater Ivan Ike Mandurić u utorak je poručio putem društvenih mreža da se vraća iz misija s Filipina gdje je prolazio program treće probacije. Također, otvorio je fan page stranicu na Facebooku gdje su svima dostupna njegova promišljanja, propovijedi i priče.

07.03.2019. u 13:33
Ispiši članak

Prvu priču pater Ike posvetio je svom ocu Miji.

"Mijo, moj otac, bio je vrhunski majstor pričanja priča. Neke je pričao desetke i desetke puta. O djetinjstvu, odrastanju, svojim junaštvima i o junaštvima drugih, o nezgodama i zgodama; o ratu i stradanjima, zlim i dobrim i ljudima…

Nikad niste znali kad će priča početi, niti, hoće li. Vrlo često je to bilo za Božić, Gospojinu, Uskrs. Najčešće u zimska vremena, kad se više boravi u kući. A opet, i ljetne večeri su na svoj način bile pune priča.

Mijine priče nikada nisu bila puka prepričavanja događaja. Zapravo, on nije donosio puno egzaktnih podataka o mjestima, imenima i datuma, nego tek poneki. Pa bi tu i tamo ponekad neki od takvih podataka i nedostajao. No, smislu i sadržaju nije nedostajalo ništa. Mijo, moj otac, svoje priče nije pričao zato da bi događaj, na povjesničarski način, otrgnuo od sjećanja. To su puno više bila razmišljanja i prave vođene meditacije koje uvode u misterij ljudske zloće ili dobrote, pogibeljnosti ili ljepote života.

Ni on nije znao kad će priča, nego bi ona i njega zatekla, jer, uvijek se je događala u interakciji s onima u čijem se društvu tada nalazio. Nikada to nije bio dugi cjeloviti monolog, nego priča u koju su nekim nekontroliranim preludijem svi bili uvučeni, a onda bi pričač jednostavno krenuo…

Malo ljudi danas znade da su prije priče vrlo često uključivale potpitanja, čuđenja, komentare, uzvike, pohvale, proteste, podrške, osude, pa i kletve, i pobožne poklike… Pravo bogatstvo svih emocija potrebnih da čovjek svim bićem uroni u priču. Ponekad bi tu uletjelo i poneko traženje dopunskog pojašnjenja. A ipak su to i dalje bile prave priče: ako bi netko malo previše postavljao pitanja, drugi slušatelji bi ga prekinuli, „pusti, ga bolan da priča!“ I ona bi opet nastavila teći, teći… Činilo vam se da se širi niz okolne njive, preko Lastve, Stinjavica, Luka, Potkuća i Podvornica, pa tamo prema zapadu preko Gavranovina… Vrijeme bi stalo i stajalo…

Često bi nam u tom početku priče, proletjelo mislima jesmo li svi ovdje, pa, ako bi, sagledavši se, uvidjeli da nekoga nema, otrčali bi po njega. I opet bi potekla… Sve stoji, a prizori prolaze, i vi kroz njih… Svi smo znali da, ovo što Mijo radi, nitko drugi ne može: njegovo proživljavanje, potpuna uronjenost u misterij, strastveni odnos prema događaju i likovima koje prepričava, ostalim okolnostima, ambijentima, i svemu, svemu što se prepričati da i ne da. To je bio čisti kairos kojeg je trebalo znati uhvatiti, pa, kad bi nekoga mimoišla ta priča, onda bi, tom tko nije imao sreće slušati priču, prva vijest bila o tome kako je večeras Mijo pričao priču o tome i tome…

Priče su, stoga jer su bile interaktivne, uvijek bile drugačije. Pa ste rado istu priču slušali puno puta. Ta, tako je to u meditacijama. Zalazak sunca gledate svaku večer; neku panoramu, neku pjesmu… Sve to još više vrijedi za neku priču, jer vas ona uvodi viševrsnije u vrijeme, mjesto, u karakter, emociju, povijest, vremena… A to je nešto što ne možete sami. Nego, trebate dobrog pričača. A takvi su rijetkost.

Sjedio bi, tako, moj otac na terasi, okružen nekolicinom nas, dok bi drugi u kući gledali televiziju ili štogod drugo radili. I kako bi ga, u dijalogu koji se polako odmotavao i stvarao zaplet – a redovito je tako započinjalo – emocije ponovno počele duboko uvoditi u neki događaj, i kad bi onako počeo u njega uranjati, tek tada bi i on prepoznao da je to taj čas, pa bi i sam pozvao sve druge. I dočas bi se skupili svi. Svi moji braća i sestre…I mater, i tete… One su bile osobito važne sporedne uloge, jer su one često priču nadopunjavale, i dopunjale svojim emocijama tamo gdje su događaji nadilazili njegovu moć ganuća. A mi djeca sve smo to upijali i upijali. Monaška tišina, emocije, priča, koja god da je tema u pitanju: Pobjeda dobra nad zlom, bol i patnja, umiranje ili rađanje, što god da bilo, bilo je tako snažno da uistinu nije bilo ni filma, ni pjesme ni nikakvog sadržaja koji je bilo tako zanimljiv.

Ti milosni trenuci znali su se tako iznenadno ponekad krenuti i u birtiji, na njivi, na radilištu nakon dovršenog posla u večernje sate; na Braču, u Mostaru, Maglaju, Duvno, Raktinu, Ljubuškom, i svugdje gdje bi se svi mi zatekli.

Kao djetetu ili mladiću bilo mi je zanimljivo uočavati kako bi sutradan svi pričali o toj priči, i prepričavali je drugima tako živopisno i emotivno kao da su nazočili samom događaju o kojem je priča pričala. Stoga je moj otac bio nadaleko poznat kao veliki pričač priča. Pa su čak i moje školske ili studentske kolege dolazili samo kako bi slušali kako moj otac priča – o ratu i poratnim događajima, junaštvima, poštenju, prevarama… stvaranju, izazovima, opasnostima, hrabrosti, murdosti… Sve je bilo napeto i zanimljivo. Nisu oni dolazili da im moj otac da neke podatke, nego da ih uživi u sami događaj, kao svjedoke događaja samog, nakon čega bi izlazili kao prosvjetljeni.

Mijo je, kao i svaki Hercegovac, svake nedjelje išao na misu. I živio je za propovijed. Pa, kad bi pratar imao dobru propovijed, došao bi Mijo s mise, i sazvao sve na okup. Teta je morala prekinuti kuhanje kruha, mater svoj posao, i on bi s nekim posebnim ganućem prepričavao što je pratar propovijedao. A to je činio stojeći. I zapravo bi on sad nama svima držao pratrovu propovijed. Mi koji bi bili na toj istoj misi, vrlo lako smo mogli uočiti da pratar nije baš tako rekao. Ali, razumjeli smo njegovu potrebu reinterpretacije, i sviđala nam se. Nikad je nije prepričavao sjedeći. Nego bi, još onako u odijelu i kravati, s kapom na glavu, hodao od vrata do zida, gestikulirao, zastajkivao i podizao glas, i propovijedao.

No, kad bi propovijed bila loša, onda bi došao razočaran i ljut. Ali, on bi i tada opet propovijedao. Obično bi najprije samo kratko prokomentirao kako je pratar loše propovjedio, te u par natuknica prepričao sadržaj njegove propovijedi i način na koji je to činio, a onda bi se nadovezao: „Ma, pratre moj! Vako si triba reć, ovo reci!“ … I onda bi krenula propovijed još žučnija nego kad prepričavao onu koja je prošle nedjelje valjala.

Moj otac je bio istinski majstor pričanja priča kakvoga nikada nisam sreo. Nikada nitko nije tako svojim pričanjem na mene ostavljao dojam, pa niti i jedan propovjednik. Kao svaki sin, ocu sam nalazio sto mana, i u svemu sam ga nastojao nadmašiti, pa i poniziti. Ali u jednoj stvari nikad ni pokušao nisam: u pričanju priča je bio apsolutno nedostižan.

Nikad ni jednu njegovu priču nismo snimili, i nikad ni jednu nismo zapisali. A opet, sve su one negdje utkane u nama, u meni, i u svima onima koji su ih čuli i slušali. Jer priče su takve. Iz njih mi rastemo i živimo. Od priča, na priči, i po priči, pa i sami mi smo neka nova priča. Ja sam odrastao uz priče. Priče – one imaju snagu, i nezamjenjivo su sredstvo u prenošenju istine, pouke, mudrosti, povijesti.

Eto, mom Ocu u čast, ovom pričom o njemu kao velikom ljubitelju priča, otvaram ovu stranicu.

Mijo, vala ti za sve tvoje priče, u koje si unosio toliko emocije. A najviše za onu jednu najveću – tvoj život.

Molin za tebe, i mise prikazujen.

Moli i ti za me", napisao je Ike Mandurić na svojoj novoj stranici.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.