Mons. Dražen Kutleša: Vrijeme je da se posvetimo molitvi i onomu što je učinio Stepinac, ne samo u crkvenom nego i nacionalnom dijelu

''Uvijek kada razmišljam što reći, imam na pameti jednu važnu činjenicu: Zašto je Isus došao ovdje na zemlju? – Da spasi ljude. Mislim da je stoga vrlo važna uloga nadbiskupa –ljude uvijek usmjeravati na transcendenciju, na Boga. Tj., smisao Crkve je spašavanje ljudi, da ljudima na duhovnom području pomogne da mogu spasiti svoju dušu i doći u kraljevstvo nebesko. Znam da će to možda nekima koji nisu upoznati s misijom Crkve biti čudno, ali uvijek je važna ta transcendentalna dimenzija. Ako izgubimo tu transcendentalnu dimenziju, onda sve druge dimenzije postaju imanentne tj. ljudske.

Druga stvar koju bih volio reći jest odnos solidarnosti i odnos čovjeka prema čovjeku. Kao što moramo ljubiti Boga, tako moramo ljubiti i svoga bližnjega jer je Bog došao radi svakog čovjeka. Ako vjerujemo u Boga onda ćemo svojim djelima pokazivati tko je taj drugi. Zato bih volio, u prvom redu, da svećenici, redovnici, redovnice, dapače i nadbiskup, vrše tu misiju, ali uvijek imajući na pameti zašto su u Crkvi i koja im je temeljna misija. Ne posvetiti se samo socijalnom radu – ako tu nema Boga onda postajemo samo jedna socijalna organizacija što može biti svaka ustanova na ovoj zemlji.

Treća stvar koju bih želio naglasiti kao vrlo važnu dimenziju jest nada. Kada danas pričamo s ljudima osjetimo da su zabrinuti za svoju egzistenciju, imaju različite probleme i sve ono što ovaj globalizirani svijet stavlja pred nas. Ljudi su izgubili nadu. To upravo možemo vidjeti na primjeru uskrsnuća Isusa Krista i primjeru Marije Magdalene koja dolazi na Isusov grob sva uplašena jer je mrak. Tako možda i mi doživljavamo da je tama oko nas. Ali, Bog na različite načine djeluje i od njezinog stvarnog straha i pretjeranog straha dolazi do ispovijesti vjere: Isus Krist jest Gospodin i on se ukazao.

U ovo uskrsno vrijeme čitamo različita izvješća u kojima učvršćujemo vjeru u Isusa Krista. Želio bih naglasiti ono što čak ni mi vjernici ne stavljamo toliko u prvi plan – uskrsnuće Isusa Krista. Mi možda više volimo gledati da je Isus Krist umro, razapet i sve ono što nam je vrlo blizu, ali uskrsnuće često zanemarujemo, a bit i temelj naše vjere jest uskrsnuće. Ako Isus nije uskrsnuo nema ni kršćanstva, ni biskupija, ni svega onoga što mi danas živimo i proživljavamo. To je naša realnost i mi u to vjerujemo i zato iz toga proizlazi naša nada. Bit će problemi, bit će muke, bit će patnje, ali mi znademo da ćemo uskrsnuti i da je Isus Krist to nama obećao. Ovisi koliko čovjek vjeruje. Po vjeri i po njegovim djelima svaki čovjek se očituje.

Volio bih da to bude program Isusa Krista, a ne moj program koji ću ići graditi i raditi. Dapače, normalno, imat ćemo i druge stvari koje ćemo tijekom vremenom uvidjeti, što je potrebno ljudima kao što i roditelji tijekom vremena vide što je potrebno njihovoj djeci. Možda na početku misle jednu stvar, ali važno je imati cilj i znati u kojem smjeru ići. Jer ako znademo, i najbolje vidimo po Isusu Kristu što je on odgovorio kada su ga pitali njegovi učenici: 'Ja sam put, istina i život.' Kasnije ćemo, upravo na temelju tih Isusovih riječi, vidjeti što to znači i zašto se dosta stvari naglašava i što se u svijetu danas događa'', rekao je mons. Kutleša odgovarajući na pitanje s kojom porukom se želiti obratiti vjernicima, ali i svećenicima, suradnicima u pastoralu.

Kutleša je, podsjetimo, zaređen za biskupa 2011. godine te je tada odabrao geslo ''U tebe se, Gospodine, uzdam!''. Osim uz Psalam 31. iz kojega potječe, ono nas blisko veže i uz bl. Alojzija Stepinca. Stoga je odgovorio i na pitanje može li kao zagrebački nadbiskup utjecati na njegovu kanonizaciju?

''Prvo bih želio naglasiti da je kada sam bio u sjemeništu u Dubrovniku od 1983. do 1987. jedna od prvih knjiga koju sam pročitao bio životopis bl. Alojzija Stepinca od Alekse Benigara u kojem je opisao njegov život i sve ono drugo što se događalo. Uvijek mi je, kao mladom sjemeništarcu, ostao uzor koji je trebalo slijediti.

Taj čovjek, koji je u najtežim trenutcima znao donositi prave odluke nije zahvatila malodušnost, očaj i sve ono drugo što nas zahvati kada dođu veliki problemi, ostavio je na mene velik dojam i utisak i znam koliko je bio važan za Crkvu, ali i za hrvatski narod. Zato, kada sam birao to geslo, imao sam upravo njega pred očima.

Drugo, svaki svetac je svetac Crkve, tj, univerzalne Crkve. Univerzalna Crkva odlučuju o svetosti. Znademo da postoje mnoge tisuće ljudi koji su bili sveti ali nisu proglašeni (svetima). Vjerujem, koliko ću moći utjecati – to prepuštam Bogu – ako gledamo po ljudskim kriterijima, i ako Bog dade zdravlje, u sljedećih dvadesetak godina, da ćemo to učiniti. Kako, što – ja ću se truditi, ali isto tako pozivam sve slušatelje i gledatelje da mole. Jer ako Bog kuće ne gradi uzalud se graditelji trude.

Zato mislim da je vrlo važna jedna stvar: ovo je vrijeme da studiramo, proučavamo Alojzija Stepinca. Možda bismo mi Hrvati nekako olako (to doživjeli). Imamo i druge svetce pa do njihove kanonizacije sve činimo, a kad ih kanoniziramo lako ih zaboravimo i ne slijedimo ih; možda ćemo ih u nekim prigodama spomenuti, možda na nekim mjestima gdje se slave i imati veliku pobožnost. Mislim da je ovo sada vrijeme da se posvetimo molitvi i onomu što je učinio, ne samo u crkvenom nego i nacionalnom dijelu, bl. Alojzije Stepinac'', rekao je.

Što se, pak tiče tereta usporedbe sa svojim prethodnicima – kardinalom Josipom Bozanićem i kardinalom Franjom Kuharićem novi zagrebački nadbiskup je istaknuo: 

''Crkva je uvijek, rekao bih, kontinuitet. Crkva je zasađena u ovoj zemlji. Različite osobe koje su djelovale na ovom području doprinijele su onomu što mi imamo. U prvom redu, moramo poštivati tu tradiciju. Ne može se ništa cijepati, ali je uvijek važno da postoje veliki uzori. Oni su putokaz. Kada dođete na raskrižje pojave se dileme.

Zato je i bl. Alojzije Stepinac putokaz. Kada dođu teška vremena znademo kako trebamo činiti jer nam je lakše oponašati. Kada trebate nešto prvi put učiniti onda je to daleko teže nego kada vidite jedan veliki uzor, kao što sam već rekao, njegovu odlučnost i hrabrost. Teško ću to moći postići. Vlastitim ljudskim snagama vjerojatno je to nemoguće, ali u Božjoj je mogućnosti sve.

S druge strane, imamo slugu Božjeg kardinala Kuharića. On je bio drugačiji. Bio je jednostavan ponizan čovjek. Tu će biti teško. Bio je čovjek, kardinal naroda. E sad, koliko netko može uspjeti? To je karizma – netko ima različite karizme. Kardinal Josip Bozanić je možda na drugačiji način upravljao nadbiskupijom i sve ono drugo učinio u našemu društvu. Svaki nadbiskup/biskup ima neku svoju karizmu, kao što svaki papa ima neku svoju specifičnost. Ali važno je pronaći ono što je bitno za Crkvu i za to vrijeme. Vjerujem da su svi moji prethodnici znali čitati znakove vremena. Vjerujem da ću i ja uspjeti čitati i biti propheta. Profein – čitati i to izgovoriti u budućnost, a to je vrlo važno za svaki narod, pogotovo za one koji prevode Božji narod'', rekao je te dodao:

''Teško je kopirati neke velike ljude, ali nasljedovati – da. Svatko je od nas original i svatko je od nas stvoren kao Božje stvorenje koje je različito od drugoga. To je veličina stvaranja. Ako se želimo kopirati i klonirati, dolazimo do onoga copy-paste koja nema svoju originalnost. Svatko kao osoba donosi nešto specifično''.

Osvrnuo se i na svoje porijeklo iz Hercegovine i pritisak što kao čovjek ''izvana'' preuzima našu najveću nadbiskupiju – Zagrebačku nadbiskupiju.

''Dok sam radio u Vatikanu, znali smo često govoriti da u Crkvi nema stranaca. Dok sam radio u Kongregaciji za biskupe, uvijek bi me zadivila univerzalnost Crkve, pogotovo u Latinskoj Americi. Ondje su, u nekim državama, barem polovina biskupa misionari koji uopće ne govore dobro njihov jezik. Čak i u našem bližem okružuju vidimo da ima biskupa koji ne samo da nisu iz istog naroda, nego dolaze iz nekog drugog naroda. Potrebe su Crkve takve i zato mi se sviđa izraz blagopokojnog kardinala Kuharića 'Crkva u Hrvata'. Mi smo svi jedna Crkva, jedan korpus, ali Crkva je univerzalna.

Prije su biskupi redovno bili iz iste biskupije, ali danas su u većini biskupija iz druge biskupije. I to ima svoj razlog. Ako pogledamo druge države u susjedstvu, pogotovo Italiju, može se primijetiti da je većina biskupa iz druge biskupije. Uvijek postoje razlozi zašto se to događa tako. Naime, poglavari koji su za to zaduženi prosuđuju, gledaju što se događa iz perspektive onoga što je potrebno toj Crkvi. Mislim da je nužno naglasiti da u Crkvi nije važno što netko želi, nego je važno ono što je Crkvi potrebno.

Tu ponekad nastaje problem jer se o tim stvarima prosuđuje na mjerodavnim mjestima i upoznaju se problemi i stanje određene mjesne Crkve kojoj je se potom dodjeljuje biskup. Razlika između Crkve i države je drugačiji sustav biranja. U državi građani glasuju i tako biraju svoju vlast. Tada je vlast u ime naroda. U Crkvi se bira osoba iz naroda i onda se šalje tom narodu. Ne mora značiti ako je jedan svećenik iz jedne župe, da će biti poslan toj župi. Uvijek se šalje nekoj drugoj župi. Tako ja gledam ulogu biskupa koja možda, u naše vrijeme, nije toliko shvaćena. Naime, većina biskupa prije je bila iz mjesnih biskupija, ali sad se neke stvari mijenjaju. Isto tako, ne vidim da je to neka posebnost. Ako pogledamo oko sebe, vidimo da većina biskupa dolazi ne iz istog naroda, nego čak iz drugog naroda''.

Iako zagrebački nadbiskup, javnost od Kutleše očekuje očitovanje po pitanju Međugorja. Naime, kao svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije 2001. godine uredio je zbornik ''Ogledalo pravde'' u kojem je prikupio dokumente o međugorskim pojavama koje je potpisivao bilo koji službenik Ordinarijata do tada. I u protekla dva mjeseca mnogi su nagađali što On misli o Međugorju. 

''Prvo što želim napomenuti je da je bilo svakakvih različitih napisa, ali prvo što bih naglasio je da se Međugorje nalazi u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Ja sam zagrebački nadbiskup. To su dvije različite države i biskupije. Zagrebački nadbiskup nema nikakvu nadležnost nad Međugorjem. Isto tako, znademo da je posljednjih nekoliko godina ondje apostolski vizitator, tj., da je Sveta Stolica preuzela kontrolu nad Međugorjem gledajući i promatrajući što će učiniti. Može se primijetiti da su posljednjih godina dopuštena službena hodočašća u Međugorje.

Što se tiče doktrinalnog (dijela), ostalo je na onoj izjavi bivše biskupske konferencije iz 1991. Prema tomu, ja sam sin Crkve i poštujem sve što Crkva kaže. Normalno je da se neke stvari razvijaju i gledaju. Ne vidim nikakav problem da, kada Crkva da neki pravorijek o svemu tome ne vidim da bi išta moglo promijeniti i učiniti neke druge stvari.

Vjerujem da nikad niste čuli moje izjave u javnosti o tome, ali većinom se tumači to kako biste vi trebali misliti ili kako netko misli da bi netko trebao govoriti, na različite načine. Zato samo mogu reći da je to preuzeo Vatikan i kakvagod se donese odluka, mi smo obvezni poštovati mjerodavni pravorijek'', rekao je nadbiskup.

Ostatak intervjua možete pročitati OVDJE.