o mračnoj strani

Martin Luther i nakon 500 godina od reformacije izaziva kontroverze u njemačkom društvu

Autor

rj/h

Njemačka protestantska crkva dugo je Martina Luthera pokušavala predstaviti isključivo kao teologa, ali je u međuvremenu postalo jasno da njegova učenja imaju i mračniju stranu, što je stvorilo izazove u razumijevanju njegove ostavštine uoči obilježavanja 500. godišnjice reformacije.  

28.10.2017. u 08:52
Ispiši članak

"Ovdje sam i ne mogu drugačije. Bog mi pomogao. Amen".

To su riječi koje je Martin Luther izgovorio protiveći se caru i papi na Saboru u Wormsu 1521. godine, na koji je pozvan kako bi opozvao svoje reforme.

No izjava je zapravo konstruirana mnogo poslije događaja u Wormsu kako bi se pojačao mit o tom njemačkom teologu. Stanovnici Pruske, u kojoj su luterani u 19. stoljeću bili dominantna većina, tražili su junake njemačke povijesti koje će slaviti i odlučili su se za Luthera. 

Kao Nijemac koji se protivi pohlepi za novcem, korumpiranom papinstvu i habsburškom caru, vladaru kojem je briga za njemački dio njegova carstva bila zadnja briga u glavi, Luther je savršeno odgovarao onome što je tražili Prusi i osnivač moderne njemačke nacionalne države Otto von Bismarck - iako Luther nije bio jedini koji se suprotstavio caru i papi.

Brojni njemački kneževi stali su iza njega, a predvodio ih je Fridrik III. (Fridrik Mudri, 1463.-1525.), moćni vladar Saske. 

Fridrik je shvatio da mu "pobunjeni maleni propovjednik" može biti koristan i tada su dvije stvari oko Luthera postale očite. To da je postao političko sredstvo u borbi između velikih i moćnih vođa i da je i sam postao sve političniji. 

Prije petsto godina katoličanstvo je bila državna religija, te je bila politička koliko je danas islam u većini muslimanskih država. Zato je Lutherovo slavno pribijanje 95 teza na crkvena vrata 31. listopada 1517. u Wittenbergu, čime je osudio crkvenu prodaju oprosta, postao čin s političkom dimenzijom. 

Luther nije samo pokrenuo religijsko-teološku obnovu, nego je stvorio i političku situaciju koja će još za njegovog života stvoriti iznimno razjedinjene tabore koji su postojali do 20. stoljeća i izravno ili neizravno doveli do ratova unutar i između europskih država, kraljevstava i kneževina. 

On je bio voljan stati iza svog poziva za religijskom reformom, no kad su u njegovom gradu Wittenbergu izbili nemiri za koje su pobunjenici govorili da im je Luther izvor, pobjegao je i nije htio u tome sudjelovati. Revolucija nije bila u krvi čovjeku koji je postao revolucionar. 

Kao i katolici, Luther i njegovi nasljednici htjeli su da njihova crkva postane državna religija. To se jednom i dogodilo, nakon takozvanog Mira u Augsburgu 1555., kad je proglašen princip "cuius regio, eius religio" (čija je zemlja, njegova je vjera).

To objašnjava Lutherove cik-cak poteze tijekom velikog seljačkog ustanka u Njemačkoj (1524.-1525.). Najprije je pozvao vladare da ne budu žestoki prema seljacima. To je bio Luther moralist, teolog i svećenik. 

Potom je, kad je uvidio da buna izbija kontroli i prijeti državnom i crkvenom poretku, stao na stranu vladara. To je pak bio onaj Luther koji je prisegao na vjernost Svetom Rimskom Carstvu Njemačkog Naroda. 

U svojim kasnijim godinama, kad je smatrao da njegovim teološkim radovima prijeti opasnost, Luther postaje sve žešći u raspravama sa svojim neprijateljima u inozemstvu i u Njemačkoj. Njegovi najveći neprijatelji bili su Židovi. Kad je shvatio da ih neće uspjeti obratiti, okrenuo se protiv njih, nadasve u svojim propovijedima, agresivnije nego što je to bilo uobičajeno u ono vrijeme.

Ništa blaži nije bio prema papi kojem je upućivao najgore uvrede. "Kurviš nad kurvišima" i "glavni crkveni kradljivac i lopov", bili su samo neki od epiteta koje bi uzvikivao s oltara protiv papinstva. 

Mržnja je bila prisutna i u njegovim propovijedima protiv turskih muslimana za opsade Beča 1529. godine. 

Njemačka je od početka 20. stoljeća slavila Bismarcka i Luthera kao dva "njemačka hrasta", iako su stotu godišnjicu Bismarckova rođenja 1915. i četiristotu godišnjicu reformacije 1917. zasjenili užasi Prvog svjetskog rata. 

Nema sumnje da je Luther iznimna osoba njemačke povijesti. No u 2017. tamošnja ga protestantska crkva ga ne smije slaviti kao njemačkog junaka, posebice zbog tri milijuna ljudi turskog podrijetla u državi i činjenice da je prošlo samo 70 godina od holokausta. 

Ono što Crkva sada pokušava jest pomoći ljudima da shvate - i prihvate - da je Luther bio čovjek svog vremena, piše dpa. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.