VJEČNE RASPRAVE ZA I PROTIV

Lobiranje za pobačaj ili zdravo kršćansko promišljanje?

Autor

Vladimir Trkmić

Pobačaj ili abortus prekid je trudnoće odstranjenjem, ili izbacivanjem embrija, ili fetusa iz maternice prije negoli je taj ljudski plod sposoban za samostalan život. Pobačaj se može dogoditi spontano, zbog komplikacija tijekom trudnoće, a može ga se i izazvati.

06.08.2019. u 16:01
Ispiši članak

Da bi se prekid trudnoće moglo smatrati pobačajem, mora se dogoditi prije 28. tjedna trudnoće, pod uvjetom da dužina ploda bude manja od 35 centimetara, a težina manja od 1000 grama. Pobačaj ima dugu povijest i bivao je izazivan raznim metodama. Legalnost, učestalost i kulturni pogledi na pobačaj različiti su širom svijeta. U mnogim dijelovima svijeta vode se rasprave između protivnika i zagovornika pobačaja o etičkim i pravnim aspektima. Prema zakonu SR Hrvatske iz 1978. godine, trudnoću je do 10. tjedna od začeća moguće prekinuti na zahtjev trudne žene.

Američka tragedija pobačaja

''Vidimo duboku tragediju pobačaja – ne samo da majka ubija dijete, nego ubija svoje dijete. Jedina uloga države jest odobriti to ubijanje, pobrinuti se da ono postane zakonito. Ako majka donosi tu odluku, ne donosi je u zrakopraznu prostoru. Organizacija Planned Parenthood neumorno propagira pobačaj i lobira za to da se pobačaj plaća iz saveznog proračuna. Ljevičari to ovako postavljaju: ako država ne plaća pobačaj, siromašnim će ženama biti teško osigurati pobačaj. A ako ga plaća država, onda ljevica može osigurati ne samo to da siromašne žene mogu pobaciti nego i to da većina djece koju se pobaci u Americi budu djeca siromašnih manjina, a to i jest činjenica.

Nevjerojatno je da se stari cilj eugeničara opet ispunjava, ali ovoga puta unutar naizgled neutralnog okvira zvanog 'izbor'. Da bismo vidjeli koliko radikalno ljevica podupire financiranje pobačaja iz proračuna, pogledajmo činjenicu da se pobačaj kao pravo ne spominje nigdje u Ustavu. A kada bi pobačaj i bio ustavno pravo, nema nijednog drugog prava koje se financira iz proračuna.

U Prvome amandmanu imamo pravo na slobodu govora i prakticiranja svoje vjere, ali država ne financira niti daje dotacije za ta prava. U Drugome amandmanu imamo pravo na nošenje oružja, ali nam država ne kupuje oružje. Imamo ustavno pravo na okupljanje, ali nam država ne plaća troškove okupljanja. Dakle, ljevica želi da država financira pobačaj pa da tako pobačaj uživa potporu kakvu ne uživa nijedno temeljno pravo. A financiranjem pobačaja iz proračuna pobačaj više nije ubojstvo koje država sankcionira, nego ubojstvo koje država sponzorira“ (Dinesh D'Souza, "Velika laž", Naklada Benedikta, Velika Gorica, 2019., str. 218 i 219).

Pobačaj u Americi veći je genocid od Holokausta

''Od presude Vrhovnog suda u postupku Roe protiv Wadea, iz 1973., do danas, u Americi je ubijeno više od 50 milijuna djece. Budimo pošteni, to je genocid većih razmjera od nacističkog Holokausta. Što je pobačaj negoli eutanazija djece? (''Velika laž'', str. 219).

Demokrati nisu uvijek demokrati. Po potrebi mogu biti i autokrati

''Predsjednik Nacionalnog odbora Demokratske stranke Tom Perez izjavio je da želi očistiti Demokratsku stranku od birača i kandidata koji zagovaraju pravo na život od začeća“ (''Velika laž'', str. 319).

Jasna i snažna stajališta blaženog kardinala Alojzija Stepinca o pobačaju

Smatram da se kao vjernici možemo i trebamo zanimati za stajališta našega blaženika Alojzija Stepinca o toj tematici, tome problemu ili stvarnosti. Zašto baš za njegova stajališta? Zato što nam ga je sveti papa Ivan Pavao II. postavio za moralno-životni orijentir, nama i cijeloj Crkvi u Hrvata. Je li Blaženik doista orijentir nama u svim nedoumicama, moralnim pitanjima koja se tiču pojedinca, obitelji i naroda?

Kardinal Alojzije Stepinac napisao je, za nas danas daleke 1940. godine, Okružnicu koju je uputio hrvatskim liječnicima. Bio je to njegov apel, poziv na ispitivanje savjesti. Okružnica je objavljena u tadašnjim dnevnim novinama, Katoličkom listu i Jutarnjem listu. Izazvala je golem odjek. Stepinac se pobačaju oštro suprotstavio rekavši da je to ''porok'', ''sramota'' i ''rana''. Ocijenio je da je to ''narodno zlo'' uzelo toliko maha u domovini da pomalo zadobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. Posebno ga je boljelo što se zločini pobačaja čine nekažnjeno i na očigled vlasti: Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati pobačaj, niti učiniti da on bude nešto drugo negoli što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem.

Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim obiteljima, teško ranio stablo narodnog života u naše doba. No dok pred one, koji trebaju biti prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali, nikakav prijezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je pobačaj teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života i našem hrvatskom narodnom životu nanio porok pobačaja. Stoga bi i prijezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda.

Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane. U svijesti, dakle, velikih odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavi kojom sam ih napisao, obraćam se evo na vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika te Vas molim, da u okviru svoga znanja, gdje je  (uz  religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.

Neka Vas, tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili, ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni'' (tekst preuzet iz knjige Ivan Tašev, ''Alojzije Stepinac – Velikan duha i vjere'', Zagreb 2019., str. 70-72).

Zrelo kršćansko promišljanje

Budimo realni. Američki demokrati i liberali nisu nimalo bolji ni nimalo gori od naših ljevičara i tobožnjih demokrata. I neki bi naši liberali poput Toma Pereza voljeli da svi jednodušno razmišljaju o pobačaju. Htjeli bi od demokrata postati autokrati. Je li pobačaj grijeh? Na to pitanje vrlo je jasne odgovore dao 10. siječnja 1940. godine blaženi kardinal Alojzije Stepinac u Okružnici upućenoj liječnicima. Pobačaj je kompleksan problem i zlo. Zato je blaženi  Stepinac razmišljao sličan apel nasloviti katoličkim ženama.

Ne zavaravajmo se, ne nasjedajmo na liberalizam bez granica. Sigurno je da Europa, koja po razmišljanju pape Franje postaje ''baka'', uzroke svoga starenja može pronaći i u liberalnoj legalizaciji pobačaja bez prethodnog savjetovanja trudnica o pravu djeteta na život od začeća. Hrvatska uvijek zna pokupiti vrlo lako sve loše sa Zapada kao nešto normalno, nešto što je, kako kažu mladi, ''cool''. Pročitati apel upućen hrvatskim liječnicima 1940. godine znači upoznati širi aspekt problema vezanog uz liberalizaciju pobačaja bez granica i ograničenja.

Katolička smo zemlja. Smatramo se dobrim katolicima. Pokažimo na djelu da nam je stalo do naših obitelji, popravljanja demografske slike Hrvatske, do našeg naroda koji nestaje iseljavanjem i velikim mortalitetom na ovim lijepim prostorima. Znajmo reći: ovo je liberalizam koji se kosi s kršćanskom moralnom etikom, a ovo su kršćanska stajališta za koja je živjela i po kojima je živjela Crkva u Hrvata od stoljeća sedmog. Dao Bog da bude katolika jake vjere, po uzoru na našeg blaženog Stepinca, koji je volio svakog čovjeka, Crkvu i svoj hrvatski narod.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.