Je li nam došao kraj?

Tu su i uvijek nove bolesti i pošasti kojima ni najsuvremenija medicinska sredstva ne mogu ništa. Velik dio svijeta i dalje gladuje i umire prije nego je i počeo živjeti, a sutra ćemo kako nam najavljuju oskudijevati i u pitkoj vodi. A svako malo nam mediji najave dolazak nekog kometa iz svemira koji nas srećom uvijek promaše.

Nigdje više mira ni sigurnosti! Budućnost je nepredvidiva. Kad o svim ovim znakovima počnemo razmišljati uhvati nas jeza i strah. Kao vjernici uporište za odagnati strah možemo pokušati pronaći u sv. Pismu, ali i tamo Isus govori o velikoj nevolji i o znakovima na suncu i mjesecu. Ljudi su uvijek pokušavali dokučiti što bi to moglo značiti, te Isusove riječi. Neki su čak pokušali tumačiti da se pomračenje sunca i mjeseca odnosi na moguću eksploziju atomskih ili nuklearnih bomba, koje bi toliko uskovitlale atmosferu da se ta nebeska tijela ne bi ni vidjela. Znači li padanje zvijezda s neba komete ili kakve druge leteće predmete, recimo ratne rakete?

Isus, doduše govori o svim tim nevoljama, ali naglasak je na nečemu drugomu: govori o svom drugom dolasku na ovu zemlju i to "s velikom moću i slavom". To je drugi Isusov dolazak, upravo ono što molimo u Vjerovanju: "I opet će doći, suditi žive i mrtve”.

O čemu to onda Isus govori? O završetku naše ljudske povijesti i o sudu na kojemu će Bog definitivno odijeliti Zlo od Dobra, zle od dobrih, istinu od laži, grijeh od kreposti. O tome je najprikladnije razmišljati upravo sada kad godina ide svome kraju u kalendaru.

Pitanje je kako mi iščekujemo kraj! Mnogi žele živjeti svoj život, izvući iz njega sve što je moguće uživajući materijalna dobra. Živi danas, baš te briga što će biti sutra! Među takve spada najveći dio potrošačkog svijeta koji si ne da uzeti one male svakodnevne životne radosti. Izobilje daje privid sigurnosti, problem nam je samo kako si što više izobilja priuštiti.

Drugi žive u stalnom strahu i panici, u stalnom iščekivanju katastrofe. A nevolje koje se svaki dan događaju u svijetu samo ih u tome stavu podržavaju. I trče uvijek za nekim čudesnim događajima, najavljuju propast, u svemu vide znakove konačnih vremena. Važno je biti realist. Isus želi i traži da budemo samo realisti.

Govoreći o kraju, On nije htio u prvom redu govoriti o događajima u prirodi i svemiru, nego o odgovornom životu njegovih sljedbenika. Život je škola, ispit. U njemu kao i u svakoj školi ima i popravnih ispita, ali onaj zadnji “ispit zrelosti” na dan Suda je definitivan. Za kršćanina to nije dan straha, nego dan Božje ljubavi i njegove pravednosti. Bog je svima dao mogućnost, dao bezbroj prilika. Svima je pružio ljubav i sreću. Tko to nije prihvatio, odbacio je Boga, a izabrao pakao. Pakao je upravo vječnost bez Boga i njegove ljubavi; to je sam čovjek u svojoj bijedi. To je opomena koja nam dolazi od dana Suda, ali opomena koju treba imati na umu puno ranije, cijelog života.

Njegove riječi nisu za kršćanina poziv na strah i jezu pred onim što ga čeka, nego poziv na radost zbog susreta s onim koji nas čeka – Isus, naš Spasitelj. On je ispružena ruka Božje ljubavi koja neće dopustiti da čovjek i svemir propadnu u ništavilo, nego će nas preobraziti. Ono što nas čeka nije propast nego prolaz, to je ulazak u konačni život. Preispitujmo trajno svoja djela, osobito svoje čovjekoljublje i budimo budni, kako nas Isus opominje. Tada se nemamo čega bojati pred onim što dolazi, jer će nam to biti susret s našim Isusom, dan Suda bit će dan ulaska u konačnu radost.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.  I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjeram znate: Ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!  Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac". Iz Evanđelja po Marku