Kolumnist Novog lista brutalno na 'Međugorju' o 'gnjusobama Klauškog' i kako je šokirao maturante

Osim što su nastojali odgovoriti na pitanje kakav je današnji model kršćanina i koliko kršćanin treba biti angažiran u društvu, Miletić je progovorio i o odgoju djece, reakcijama na njegovu kolumnu u Novom listu oko koje se diglo mnogo prašine, sotoni te Istanbulskoj konvenciji.

Je li biti u žurbi model novog kršćanina? Biti budan, angažiran, trezven 24 sata dnevno?

"Nisam siguran! Slušajući vašu najavu ja bih se složio u jednome. Ona  priča da se trudim. To definitivno, a sve drugo pustimo Bogu. Zašto nisam siguran? Jer mislim da sigurno trebamo biti budni u duhovnoj dimenziji i definitivno trebamo moliti Gospodina, da nam pomogne razlučivati duhovno. Da unatoč ljudskim manama i slabostima uspijemo prepoznati što je dobro, a što je zlo.

No, s druge strane svatko od nas ima neki svoj put unutar Crkve, unutar naše vjere, unutar odnosa s Gospodinom. Mislim da ne postoji idealni recept, da bi ja mogao reći: 'Ljudi formula vam je ta i ta i ako se tako ponašate onda ćete biti to i to'. Mislim da bi to bilo presmiono, ali tu je ljepota naše Crkve koja je toliko različiti. Vežu nas Sveta misa, sakramenti i to je ono što je predivno. S druge strane svi smo mi različiti, imamo svoje modele kako funkcioniramo i na koncu imamo darove koje nam je Bog dao.

Možda netko po karakteru i unutarnjim pričama koje ima u sebi je nešto smirenija osoba. To sigurno ne znači da on ne može znatno doprinijeti društvu i Crkvi, možda i više od mene koji stalno  jurim i stalno nešto radim."

Kao vjeroučitelj i razrednik u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, osim s učenicima, Miletić se susreće s njihovim roditeljima. Na pitanje kako izgledaju njegovi roditeljski sastanci, priča li se na njima isključivo o učenicima ili roditeljima pokušava ukazati na greške u odgoju. Smije li to uopće, odgovara: 

"Da, definitvno pokušavam roditeljima unijeti tu odgojnu dimenziju. Govorim im da je znanje jako važno, ali definitivno nije presudno. Mi možemo imati izvrsne liječnike, inženjere, programere, ali ako nećemo imati poštene ljude, majke, očeve, roditelje, društvo neće napredovati.

Danas smo nažalost svjedoci  kako jedni drugima volimo tepati o jednakosti, volimo pričati kako smo svi jednaki i imamo ista prava, no  kad god mi kršćani pokušavamo reći, ne drugima, nego sebi da imamo neke vrednote, da mi imamo neke priče za koje mislimo da bi trebale biti takve, da mi imamo neke dimenzije koje su nama jako važne, dolazimo do toga da nas se pokušava ušutkati. Kažu nam da svoju vjeru živimo u naša četiri zida, 'nemojte nama smetati'. Mislim da je to pogrešan način razmišljanja.

Mi naravano ne trebamo docirati o dimenzijama osude. Krist je tu  bio jasan, rekavši 'mjerom koju mjerite vas će se mjeriti' i stalno nas je upozoravao da taj  prst koji volimo usmjeriti u druge, ipak radije okrenemo sebi.  No, isto tako treba biti jasan. Onog trenutka kad mi prestanemo upozoravati  na neke nedaće, pojave, na one situacije kada se zlo dobrim naziva, a dobro zlim, e onda je pitanje jesmo li kršćani?

Kršćani nikad nisu bili mainstream, oni su uvijek bili pankeri.  Ne mislim pritom na glazbu, već u pogledu autentičnosti i nepatvorenosti. Ja jesam razrednik, već treću generaciju i većina djece je na vjeronauku. Ne libim se govoriti roditeljima. Danas sam im govorio da ne poznaju svoju djecu pa su me malo blijedo gledali".

Imaju li svećenici u javnom diskursu previše obzira i ne žele do kraja reći pravu istinu, s kršćanskog polazišta govoriti o nekim stvarima? Jesmo li se utopili u ravnodušnost  u odnosu na navještaj koji trebamo govoriti. Trebamo li biti oštriji?

"Današnja vremena su skroz drugačija i danas, kad s ljudima idete na nož možete ih otjerati. Kad god sam ja htio mlade obratiti, približiti Bogu, usmjeriti  na nešto i kad sam do kraja bio strog, uvijek sam ih izgubio. Ljudi se uplaše istine, istina 'talasa', ona razotkriva. Istina napravi takvu buru, da podigne sav mulj iz naše nutrine, koji se negdje slegnuo.

Ako čovjek nije spreman suočiti se sa sobom, sa svojom stvarnošću, time kakav on jest, a ne kako se on gleda, može se dogoditi da se on uplaši i u pravilu pobjegne.  Ljudima prvo treba objasniti da je naš Bog živi Bog i kad ljudi to osjete, ako mu dopuste, da uđe u njihovo srce, oni će se promijeniti iznutra.

Odjednom će uočiti boje u ovom svijetu koje prije nisu vidjeli. Sve im se mijenja, duhovna hrana odjednom ima sol, više nije bljutava. Tek tada im ti možeš reći: 'Čovječe vidiš sada bi bilo da ovo ide ovako, a ovo onako. Kad ljudi to prihvate oni je žive jer je shvaćaju, u njoj vide smisao.

Imam osjećaj da smo se  podijelili u dva tabora. Jedan dio kršćana skroz šuti, a s druge strane vidim da u posljednje vrijeme ima onih koji stalno govore, ali nije baš da govore o Isusovoj ljubavi, tipa o potrebnom obraćenju i liniji kojom ide papa Franjo. On jasno vidi gdje je grijeh, ali on ispred sebe ima čovjeka. Vi ako nekog udarite po glavi, mala je vjerojatnost da će on doći k sebi, može samo otići. U toj priči, kao što je rekao  fra Bonaventura, potreban je srednji put, nikako osrednji.

Tko će progovoriti ako nećemo mi u Crkvi. Nisu nas ušutkali carevi, ideolozi, ideologije poput nacizma, fašizma, komunizma, Crkva nikad nije šutjela. Ja ima stav da mi čovjeku možeš reći sve, ali u ljubavi. Toga nam danas nedostaje. Ja mislim da Bog ne želi da mi ljude rastjeramo od sebe, već da ih privučemo."

O kolumni u Novom listu, u kojoj je naglasak stavio na 'mrzitelje svetog Leopolda'

"Kad sam saznao da u Rijeku stiže njegovo tijelo pisao sam jednu kolumnu, i rekao da je to prilika da pokažemo da prihvaćamo različitosti, prilika gdje se nadam da će društvo u cjelini prihvatiti nas koji smo katolici, kojima to nešto znači, no pribojavao sam se i pretpostavljao što će se dogoditi. 

Ispod novinarskih izvještaja, sa svetih misa našeg riječkog nadbiskupa  pojavili su se takvi gnjusni komentari, da čovjek treba popiti litru kamilice da se ne naljuti. Način na koji su ljudi nazivali vjernike i katolike nije za eter.

Neki novinari poput katolikofoba s index.hr koji mrze katolike i Crkvu, od Tomislava Klauškog na dalje nisu se libili pisati gnjusobe  i koje najljućem neprijatelju ne bih rekao. Učinio sam što sam mogao, javnosti sam ukazao na nelogičnosti.

Napisao sam tu kolumnu, u kojoj sam pozornost usmjerio tamo gdje trebalo, a to je da je naše društvo kvazitolerantno, da ono prihvaća samo grijeh, samo trenutačni užitak, bez ikakve odgovornosti, a gdje god je neka dimenzija koju društvo ne razumije, poput kršćanstva, ljudi ne da nisu tolerantni, već se povampire. Urednici su htjeli brisati komentare, no ja sam im rekao da ne brišu, neka se vidi u kakvom društvu živimo". 

Također, ispričao je kako su maturanti u gimnaziji u kojoj predaje reagirali na silne uvrede koje su upućene njemu osobno, ali i vjernicima općenito. Pritom je napravio mali eksperiment.

U tekst jednog novinara, koji je između ostalog napisao: "Arene su ostale, lavove ćemo uvesti za Miletića i njegove katolike", umjesto dijelova gdje se spominju on osobno i katolici, ubacio je riječ 'gej'  i pročitao ga učenicima.

"U procesiji su išli 'gejevi' kao hrpetina govana!",  čitao je učenicima koje je šokiralo da njihov vjeroučitelj tako misli o 'gejevima' .

U drugom razredu, u tekstove kojima su se vrijeđali katolici, umjesto njih ubacio je Židove.

"Vi ste vjeroučitelj, bili ste u Jeruzalemu, educirali ste se, zašto sad tako govorite?", komentirali su učenici.

"Na kraju sam im rekao da je to bio performans, kojim sam želio pokazati da su postali tolerantni na katolikofobiju u društvu, koja je u porastu. Dokazao sam da je današnje društvo postalo potpuno neosjetljivo prema katolicima, a vrlo smo osjetljivi prema bilo kojim drugim dimenzijama unutar društva", izjavio je Miletić.

Dodao je kako je na učenicima radio još neke 'eksperimente', primjerice pričajući da je vidio kako netko na ulici zlostavlja mačkicu.

"To vam je šou. Dečki se povampire, kažu da idu tamo, da se obračunaju s njim, a kad im kažete da ste sreli gladnog beskućnika, u razredu nitko ne reagira", objašnjava.

Odakle tolika podijeljenost i mržnja u društvu? Kao da se podjele rade s namjerom. Je li to utjecaj sotone?

"Sisački biskup, kojeg sam čak znao kritizirati, sada na Blagdan svetog Mihovila u Šibeniku nije govorio o politici, već o zlu, vragu, demonima, utjecaju zloga na svijetu. Opet su uslijedili napadi i vrijeđanje po svim portalima i medijima. To vam je to. Ti više nećeš smjeti kao kršćanin doći i reći: Đavao postoji, živ je, živi među 'nama'? Možda ne treba strašiti djecu, kao da je riječ o 'babarogi',  ali on je živ. Priča o religiji se razvodnila, pa čak i među nama katolicima ima onih koji misle da su to samo neke priče, unatoč tome što se Isus itekako borio s đavlom, unatoč tome što su apostoli proživljavali. Mi moramo ljude otrežnjivati, bez obzira na cijenu."

Za kraj, komentirajući Istanbulsku konvenciju nije poštedio niti hrvatske političare.

"Mislim da je to Pandorina kutija i žalosti ta činjenica, da naši političari koji se predstavljaju demokršćanima, da nemaju jasne stavove, već su spremni prodati neke stvari, koje ne bi trebale imati cijenu. Naravno, da je svatko protiv zlostavljanja žene, obiteljskog nasilja i sličnih pojava, no  s druge strane u dokumentu od 200 stranica dokumenta neke stvari se zamaskiraju.  Njih 180 su jako dobre i vi ih kao takve prihvatite, a onda vam među njih ubace 'ćorak' o rodnoj ideologiji. 

Zlo nikad ne dolazi u svom stvarnom obliku jer kad bi mi vidjeli zlo kao zlo, ljudi bi se uplašili i nitko ne bi griješio. Problema s Konvencijom je mnogo, niječe se identitet. Kaže se da je  nebitno kakvi su vaši kromosomi, jeste li rođeni kao muško ili žensko, vi se imate pravo deklarirati  onako kako se osjećate.

Ja mislim da mi idemo uništavanju identiteta. Što je čovjek bez identiteta, nacionalnog,vjerskog, spolnog? Vi kad čovjeka dovedete do toga, da misli da ništa nije bitno, kao da uzmete luk i skroz ga ogolite, maknete sve njegove ljuske".