Katolička crkva slavi Tijelovo, sjećanje na Posljednju večeru

Tijelovska procesija

Tijelovo je katolički blagdan. Slavi se uvijek u četvrtak, a svake pojedine godine najjednostavnije je izračunati da je to uvijek deveti četvrtak iza Uskrsa. Za Katoličku crkvu ova svetkovina znači spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak. Radi se zapravo o sjećanju na Posljednju večeru koju je dan uoči svoje muke i smrti Isus održao sa svojim učenicima.

Obzirom na tihi karakter obilježavanja Velikog tjedna (tjedna uoči Uskrsa), u tom razdoblju nisu bile primjerene nikakve svečanosti. Zbog toga je blagdan Tijelova dobio termin na prvi četvrtak po okončanju uskršnjeg razdoblja. Zbog ove dosta komplicirane povijesti, za svakoga tko nije katolik, Tijelovo je skoro redovito nepoznat praznik.

Svečano i veselo

Sam blagdan Tijelovo pojavio se početkom 13.-og stoljeća kada je augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala viđenje punog mjeseca na kojem je opazila mrlju. Puni je mjesec protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se slavila Euharistija. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu.

Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Blagdan je uveden kao Blagdan Euharistije (tijela i krvi Isusove). Prema katoličkoj teologiji, za vrijeme mise Isus Krist prinosi žrtvu i pri tome se služi osobom svećenika. Svećenik, pokazujući okupljnim vjernicima hostiju i kalež s misnim vinom, umjesto Isusa izgovara riječi: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv".

Vjernici na blagdan Tijelova sa svojim svećenicima idu gradom u procesiji i javno pokazuju svoju vjeru. Mnogima je slavljenje Euharistije teško razumjeti. Kako zbog premetanja datuma, tako i zbog samog slavljenja tijela i krvi Isusove. Primjerice, minhenski župnik Klaus Mucha objašnjava: "Ne nosimo mi po ulicama tek komad kruha, već u tome živućeg našeg Gospodina. To je neupitno vjerska tajna. Ali to pokazuje i da vjera živi čak i, odnosno upravo, tamo gdje se ne može sve do kraja matematički objasniti. Tu se radi o uvjerenju!"