U Kašini proslavljen blagdan Obraćenja sv. Pavla: Crkva je škola u kojoj se uče evanđeoske vječne vrednote

"Pavao nam otvara široku viziju molitve u službi evangelizacije svijeta i čovjeka, u službi naviještanja Evanđelja svakom stvorenju. Plodno djelovanje Crkve u svijetu i društvu mora i treba biti zalijevano molitvom", kazao je mons. Kožul.

Pojasnio je da zbog toga stoljećima postoji i župa Kašina, zajednica Kristovih vjernika, koja ima svoje svećenike i zauzete Kristove vjernike laike, koji nastavljaju Kristovo i apostolskog djelo tijekom povijesti.

"U tom smislu, tijekom povijesti žive naše župe, živi i ova povijesna župa u Kašini, u kojoj se već 1217. godine spominje crkva Sv. Petra, apostola. Dobila je kasnije naslov nebeskih zaštitnika svetih Petra i Pavla, vjerojatno u prigodi posvete novog glavnog oltara 1510. godine, koju je izvršio pomoćni biskup Andrija Zlatinčić, jer je zagrebački biskup Luka Baratin pobolijevao i te godine umro", podsjetio je mons. Kožul.

Kazao je da je župna crkva kuća Božja i zajednički dom Kristovih vjernika s područja ove povijesne župe.

"Crkva je škola odgoja i duhovnog rasta. U njoj se uče evanđeoske vječne vrednote, od kojih se živi i koje nas čuvaju u našem ljudskom i kršćanskom dostojanstvu tijekom života, sve do prijelaza kroz smrt u blaženu vječnost! U njoj živi i trajno odjekuje Kristova radosna vijest i novost Evanđelja, molitve i pjesme Kristovih vjernika. U njoj se uči Isusova nova zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema čovjeku; uče se vječna i neprolazna Božja načela, velikih 10 Božjih zapovijedi kao 10 velikih Božjih sloboda, koje nas izgrađuju u našem dostojanstvu i čuvaju naše pozitivne međuljudske odnose. Riječ Božja trajno živi, trajno uči i odgaja svakoga čovjeka, koji joj se otvara u poniznosti, i slobodi srca i savjesti, da čovjek duhovno progleda i napuni se Duha Svetoga! To se dogodilo u životu Pavla u susretu s uskrslim Kristom pred vratima Damaska. Obratio se i postao ‘izabrana posuda Božja i veliki apostol naroda’. Pavao, apostol, mučenik, samo tri riječi, koje su napisane na njegovu grobu u bazilici izvan zidina Rima", pojasnio je mons. Kožul na završetku propovijedi.

Pozvavo je župljane da prihvaćaju milost obraćenja i novost Kristove radosne vijesti, rado dolaze na susret s Kristom u slavljenju mise i da se kao Isusovi učenici međusobno podržavaju u molitvi, rastu u vjeri, ljubavi i kršćanskim vrednotama života.

Osvrnuvši se i na tek objavljenu monografiju "Župa svetih Petra i Pavla u Kašini. Prilozi za stariju povijest župe, crkve i svećenikâ u Kašini", koja je te večeri predstavljena u Kašini, autor dr. Kožule je zaključio: "Predstavit ćemo i novu knjigu ‘o dugoj i časnoj povijesti ove naše župe u Kašini’, u čiju povijest su ugrađeni životi tolikih svećenika i vjernika tijekom minulih stoljeća. Ujedno ćemo moliti za Crkvu i domovinu Hrvatsku, posebice za našu župu i naše obitelji, da u njima bude što više sloge i solidarnosti, života i Božjeg blagoslova, međusobnog poštivanja i ljubavi, zajedništva i pozitivnog ljudskog i kršćanskog života". 

Župa je od prvih spomena imena župe sv. Petra u Kašini, na početku 13. stoljeća, nosila samo ime sv. Petra, a nakon što je župna crkva dobila novi izgled 1510. godine, započinje se nazivati župom svetih Petra i Pavla. To potvrđuje zapis o posveti glavnog oltara 1. rujna 1510. godine, napisanoj na pergameni i ovjerenoj pečatom, a sačuvanoj u drvenoj kapsuli napravljenoj od borova drveta, pronađenoj 1762. godine, kod radova na uređenju novog današnjeg oltara i svetišta, u kojoj je zabilježeno da je oltar podignut "na ime i uspomenu blaženih Petra i Pavla, apostola", a da ga je posvetio Andriji, biskup rosonski i sufragan Crkve zagrebačke, u vrijeme zagrebačkoga biskupa Luke Baratina.

Povijest bilježi i ime prvog župnika Nikole, 1384. godine, "sina Ivanov, koji je sa svojom braćom kupio posjed od Ivana, sina Hermanova", a koji redovito svom imenu dopisuje "de Cassina" ili "de Kassina", i bio je zagrebački kanonik. Sačuvan je i prvi zapisnik kanonskoga pohoda župi sv. Petra i Pavla u Kašini, od 9. i 10. ožujka 1622.  godine kojeg je obavio arhiđakon Benedikt Vinković, a taj se slijed zapisnika može se pratiti tijekom 400 godina do naših dana.