Kako je Andrić pisao o vjeri: Malo tko je omiljenom svecu napisao takav panegirik

Osobni stav Ive Andrića prema religiji iznesen je u raznim spisima, osobito u knjizi "Znakovi pored puta" te u mladenačkim prvijencima "Ex Ponto" i "Nemiri". On pristupa s podjednakim poštovanjem predstavnicima svih religija u Bosni. Tako su nastali likovi Alihodže, Alideda, Mule Ibrahima, popa Vujadina, popa Nikole, prote Melentijevića, a napose franjevaca fra Petra, fra Marka, fra Luke, fra Grge i šaljivčine fra Serafina.

Andrić poznaje običaje svoje Bosne. Kao izvrstan psiholog iznosi vrline, ali i neobuzdane porive njezinih stanovnika. Poznaje ustrojstvo religijskih ustanova, a njegova klasična izobrazba omogućuje mu da opiše i one prizore iz franjevačkog života koji bi mu bez nje ostali nepristupačni. 

Andrić zna da je zajednički život pripadnika raznih religija nemoguć bez uzajamnog poštivanja. Svi su oni patili i umirali zbog zajedničkog života. Tako je "tu (na ćupriji) jednog dana osvanula i glava višegradskog paroha, onog istog popa Mihaila koji je nalazio snage da se šali sa hodžom i hambašom za ‘vreme velikog povodnja".

FOTO: Pixabay

'Vole se ko pop i hodža'

Andrić piše kako je "Pop Nikola je od sve četvorice bio nesumnjivo najmirniji i najpribraniji, bar tako je izgledalo."… »Ni pre ni posle njega nije bilo ni u jednom redu ljudi i ni u jednoj veri čoveka koji je uživao ovako opšte poštovanje i imao ovakav ugled kod svih kasabalija bez razlike vere, pola i godina, kao ovaj pop koga su oduvek svi zvali ‘Đedo’." "A Mula Ibrahim je bio nadaleko poznat sa svoje dobrote i duševnosti. Iz celog tog čoveka izbijala je blagost i vedrina."

"On i pop Nikola… bili su još od mladosti dobri poznanici i prijatelji…, a kasabalije kažu za ljude koji žive u prijateljstvu: Paze se kao pop i hodža. To im je već postala uzrečica. Kad je nastalo pitanje da li da se samoubojica G. Fedun pokopa u groblje, pop Nikola kaže: 'Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše".

Zajednički stav zauzimlju pripadnici religija i u "Travničkoj kronici". Kad je francuski konzul pozvao njihove predstavnike na proslavu Napoleonova rođendana, Andrić primjećuje: "Uzalud je (konzul) već nekoliko dana ranije nastojao… da mu toga dana dođe ma ko od uglednijih Turaka. Čak i neki iz (vezirova) Konaka koji su obećali nisu došli. Fratri i njihovi vernici odbili su ljubazno ali odlučno. Jeromonah Pahomije nije ni prihvatio ni odbio poziv, ali nije došao. Odazvali su se jedino Jevreji.« Slično se dogodilo i kad je konzulovica tražila za svoju kuću poslugu."

FOTO: Pixabay

Svakodnevnica tamošnjih svećenika

Andrić u pripovijesti "Anikina vremena" opisuje s istinskom sućuti nesretni život popa Vujadina, paroha u Dobrunu: "Pop Vujadin je bio stasit i lep…  ali mršav, bleđ, neobično povučen i ćutljiv, i pored sve mladosti sa nečim starački hladnim i sivim u glasu i očima. Svijet je osjećao da s njime nije bilo sve u redu. Te psihičke nevolje pogoršaše se kad mu je umrla popadija pri porođaju drugog djeteta.

Otada još se više otuđi od sveta. Devojčicu dade ženinoj rodbini u Višegrad, a on je živeo u velikoj zgradi kraj dobrunske crkve, sam, gotovo bez ikakve posluge. Osamljenost, to najveće iskušenje svećeničkog života, bila je ubitačna za popa Vujadina. Dok se jednoga dana ne desi i to, i pop Vujadin pređe na onu stranu kud ga je već godinama gonilo sve u njemu: u otvoreno i za sve ljude vidljivo ludilo. To se desilo u petoj godini udovačkog života pop-Vujadinova.

Ipak na tom licu okrenutom nebu nije bilo ničega luđačkog, nego nešto doboga bolno i mučeničko… Svak živ ga je žalio… Otpremili su ga u Sarajevo. Tu je u velikoj bolnici. K ovačima, u jednoj polumračnoj sobici, živeo još deset godina ne znajući za sebe ni za ovaj svet." Andrić je s poštovanjem pisao ne samo o predstavnicima muslimanske i pravoslavne vjere nego i onima katoličke, napose o franjevcima.

FOTO: Pixabay

Franjevački duh

Iz njegovih pripovijesti i romana mogla bi se napisati knjiga o franjevačkom duhu i radu u Bosni za vrijeme turske uprave. Mislim da je malo tko napisao onako topli i zanosni panegirik o sv. Franji Asiškom, kao upravo Ivo Andrić, u svojoj Legendi o svetom Francisku iz Asizija. "Po milosti Božjoj — govori umirući Franjo — tako sam jedno s Gospodom, da su mi smrt i život jednako zadovoljstvo. Još jednom ih je sve  blagoslovio i pozdravio sve i svakog po imenu, ne zaboravljajući ni brdo Vernu, ni stenu na kojoj je molio, ni sokola koji ga je u zoru budio lepetom krila", stoji u tekstu.

Andrić na mnogim stranicama svojih pripovijesti i romana opisuje fizionomiju bosanskog franjevca. "Gučegorski redovnici, istinski pobožni ali jednostavni i tvrdi ljudi, imali su, kao i svi bosanski fratri, urođenu odvratnost prema preteranim bogomoljcima, egzaltiranim vernicima i svima koji se vešaju za božje skute i ližu ploče pred oltarom." Jedan od toliko omiljenih Andrićevih likova je i fra Marko, čiju mučeničku smrt opisuje u pripovijesti "Kod kazana".

Fra Marko je upravo pekao rakiju, kad upade pijan Turčin i počne da ga ometa u radu, a zatim "segnu desnom rukom za pojas, izvadi malu pušku, nešto neugledno i sitno kao jareća noga, i skresa je fra-Marku pravo u stomak. Stigoše fratri. Fra Marko nije mogao da govori, jer su mu usta bila puna krvi, ali su mu oči kao u nekom velikom i teškom iznenađenju ukočeno gledale pravo u gvardijanove zjenice. Na gvardijanovo pitanje trepnu očima u znak da se kaje za grijehe, skrenu još zabrinut pogled na pogašenu vatru i oboren kazan, i izdahnu."

FOTO: Pixabay

Antologija misli i molitvi

Andrić donosi primjere franjevačke jednostavnosti i prostodušnosti. Andrić isto tako govori i o dobrom, već spomenutom fra Marku. U pripovijesti U musafirhani (gostionica) kaže: "I inače kod svakog posla on se, dok radi, poluglasno moli Bogu. Pokatkad se i s Bogom obračunava na svoj način. Presađuje tako, poslije kišna dana, kupus.  Kod svakog struka on šapuće molitvu i neprestano ponavlja: — Haj sa srećom, u ime Božje, haj sa srećom !"

Hrvatski blaženik ubijen je na kućnom pragu: Komunisti mu nisu dopustili pokop u rodnoj župi

S obzirom na sve navedeno, Kupare zaključuje da je Andrić bio duboko religiozan čovjek, ali njegova religioznost nije bila uvjetovana nikakvim određenim religioznim credom. Njegove molitve Bogu, njegova razmišljanja o vječnosti i životu iza groba mogu biti prihvaćeni od pripadnika bilo koje vjeroispovijesti, smatra Kupare, koji dodaje kako bi se iz Andrićevih knjiga mogla načiniti oveća antologija religioznih misli i molitava koje bi mogao prihvatiti svaki čovjek dobre volje, kao što je bio Andrić sam., piše Bitno.