Kajanje – svjesnost grešnog stanja i želja za promjenom na bolje

Neki stihovi zaslužuju da se ponovno čuju, i da se o njima razmišlja tijekom korizme:

„Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,

Kršovita, ali vami zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,

I vi isti rodiste se tudijer:

Za vas ljepše u svijetu neima.

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,

Za nj vi isti krvcu prolijevate:

Za vas draže u svijetu neima.

Oro gnijezdo vrh timora vije,

Jer slobode u ravnici nije.

Literarno-književni stil kajanja: Ivan Mažuranić ''Smrt Smail-age Čengića''

…….Kajite se, dok imade dana,

Dok je doba, djeco, kajite se;

Kajite se, dok nije pozvana

Duša k onom koji nebom trese;

Kajite se, jer zemaljskog stana

Tijek izmiče bjeguć, kajite se;

Kajite se, jerbo zora rana

Nać će mnogog kud zavazda gre se.

Kajite se..."

……Dobar pastijer, jer što kaže inom

I sam svojijem potvrđuje činom.

Ovi predivni stihovi duboko su duhovno povezani s Korizmom i kajanjem.

''Kajite se dok nije pozvana duša k onom koji nebom trese“.

Što je to zapravo kajanje?

Kajanje je, u katoličkoj moralnoj teologiji, čin kojim grješnik očituje svoju odluku da će napustiti grijeh i obratiti se Bogu. Kajanje je svjesnost grješnog stanja, opterećenja duše i savjesti i želja za promjenom na bolje, u duhovno-moralnom pogledu. Ono je najčešće izazvano promišljanjem o sebi, o svojim postupcima, o moralno-vrijednosnom sustavu Katoličke crkve i spasenju. Osobna vjera, propitkivana i provjeravana tijekom korizmenog vremena postom, molitvom i pokorom, rađa odluku za priznanjem grijeha pred Bogom i ljudima.

Duh Sveti, kao treća Božanska osoba, Duh nadahnitelj i branitelj, u vjerniku budi bol i žaljenje za počinjenim grijehom. U tome je bit pokajanja i preduvjet za dobru osobnu ispovijed. Na dušu i savjest svakoga vjernika djeluje sila Duha Svetoga. Ali i riječ Božja, molitva Križnog puta i pjevanje lijepih i tugaljivih hrvatskih korizmeno-pokorničkih pjesama.

Novi zavjet o kajanju

U Matejevu Evanđelju nailazimo na dva načina proživljenog kajanja. Jedno je kajanje svetog Petra, koji je zatajio Isusa: ''I spomenu se Petar riječi kojima Isus reče: 'Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti'. I iziđe te gorko zaplaka“ (Mt 26,75).

Isti evanđelist spominje Judino kajanje poslije izdaje Isusa i prije samoubojstva. ''Sagriješih, predavši krv nedužnu!“ Odgovoriše: ''Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!“ I, bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi“ (Mt 27,4).

Sveti Luka Evanđelist kajanje spominje u prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu: ''Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika“ (Lk 15,18).

Osim toga mjesta u Novom zavjetu, sveti Luka donosi u svome Evanđelju snažnu poruku o tome kako treba izgledati pravo pokajanje pred Bogom. Poslužio se slikom dvojakog pokorničkog stava pred Bogom, stavom farizeja i carinika. ''A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku'“ (Lk 18,13).

Kajanje kao životna realnost postojalo je u novouspostavljenim kršćanskim zajednicama. Te su zajednice, kako svjedoči sveti Pavao Apostol, bile svjesne neprekidne duhovne obnove i duhovno-tjelesnog vraćanja Bogu. ''Jer, žalost po Božju rađa neopozivo spasonosnim obraćenjem, a žalost svjetska rađa smrću“ (2 Kor 7,10).

Korizmene liturgijske pjesme

Važnu predodžbu o kajanju pružaju nam crkvene liturgijske pjesme koje se pjeva tijekom korizmenih nedjeljnih misnih slavlja. Od svih lijepih hrvatskih korizmenih pjesama na mene osobno uvijek, u smislu kajanja i obraćenja, najsnažnije djeluje pjesma ''Ja se kajem…“

JA SE KAJEM

Ja se kajem, Bože mili,

od svakoga grijeha moga,

moje srce gorko cvili,

jer uvrijedih tebe Boga.

Milosrđe tvoje veće

nego moje sve krivine;

tvoja milost pustit neće

skrušen grešnik da pogine.

Ja te ljubim, dobri Bože,

iz dna srca ljubim tebe

što mi više duša može,

više nego samog sebe.

Ova izvrsna pjesma zahvaća dubinu čovjekove duše i stvara ozračje grješnosti, boli zbog grijeha, svjesnost uvrede Božjeg lica. I ne samo to! Ona ispovijeda vjeru u Božje milosrđe, koje neće dopustiti da grješnik strada, da duhovno umre. A potom budi ljubav prema Bogu, kojega treba ljubiti više nego samoga sebe. Na taj način pjesma ''Ja se kajem…“ stvara s vrlo malo teksta gotovo savršeno korizmeno-pokorničko ozračje pojedinca i zajednice.

A stihovi Ivana Mažuranića iz ''Smrti Smail-age Čengića“ pružaju i daju autentično svjedočenje, kajanje i obraćenje. Ne može netko propovijedati i govoriti o kajanju, a da sam nije dionik toga korizmenog obraćenja. Dobar životni primjer daje se najbolje osobnim svjedočanstvom: ''Dobar pastir, jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom“. Zamislimo se i propitkujmo sebe tijekom Korizme kroz prizmu stihova Ivana Mažuranića i pjesme ''Ja se kajem…''

''Kajte se, braćo i sestre, dok vremena ima.