PUTEM ČOVJEKOLJUBLJA

Kad netko umre mlad…

Autor

dmš

Francuski matematičar, fizičar i mislilac Blaise Pascal (1623. – 1662.) piše u svojoj čuvenoj knjizi “Misli” ovako: “Priroda mi ne pruža ništa, što ne bi bilo povod za sumnju i nemir. Kad u njoj ne bih vidio ništa što me upućuje na Boga, ja ne bih bio vjernik. A kad bih svuda vidio samo tragove Stvoritelja, radosno bih počivao u vjeri. Budući da ja vidim previše da bih bio nevjernik, a premalo da bih bio siguran, nalazim se u jednom žalosnom stanju.”

15.03.2019. u 14:52
Ispiši članak

Mi se nerijetko tako osjećamo. U prirodi i svemiru vidimo ljepotu, sklad i red, i sve nas to potiče da vjerujemo u Boga Stvoritelja. S druge strane u svijetu vidimo toliko zla, nepravde, nasilja, pa nam to otežava vjeru. I mi smo, slično Pascalu ponekad “u jednom žalosnom stanju.” Pa kako je onda Pascal postao veliki vjernik? Nije se to dogodilo zbog same njegove genijalnosti, nije do toga došao samo svojim razumom i razmišljanjem. Sam mu je Bog izišao u susret i otkrio mu se. Bilo je to u noći 23. studenoga 1654., osam godina prije njegove smrti, a umro je mlad, nije imao ni 40 godina. Imao je viđenje Boga, koje je kasnije pokušao opisati. Ali, nije znao kako to prikazati, kako se izraziti. Nedostajale su mu prave riječi. Evo dijela opisa kako je on to pokušao izreći: “Vatra. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, ne Bog filozofa i učenjaka. Sigurnost, osjećaj, radost. Bog Isusa Krista. Istina, radost, radost, radost, suze radosnice.” Te je riječi napisao kao podsjetnik na jedan listić koji je do konca života nosio sa sobom.

Sličan susret s Bogom imala su i trojica izabranih apostola koje Isus vodi sa sobom na jedno posebno mjesto: Petar, Jakov i Ivan. Nebeski Otac preobražava Isusa, pokazuje dio njegove slave. Apostoli imaju povlasticu to vidjeti. Vidjeli su također dvojicu velikih Božjih prijatelja iz Staroga Zavjeta: Mojsija, zakonodavca i Iliju, proroka. Čuli su i Božji glas. Drugo ništa ne vidješe. Ali i to je bilo dovoljno da ih zbuni. Zato Petar počinje gotovo mucati; nije znao što bi rekao. Bio je izvan sebe od iznenađenja. Evanđelist Luka to bez uljepšavanja reče: “Nije znao što govori.” To je iskustvo brojnih mistika i vidjelaca koji su imali duhovna ukazanja Božjega lika: ne mogu to pravo izreći, opisati, nedostaju im riječi da izraze što su vidjeli. Tako reagira slab i smrtan čovjek kada se nađe licem u lice s Bogom, stvorenje sa Stvoriteljem. To se može samo doživjeti kome je to dano, ali je teško izreći.

Bog se tako objavljuje samo izabranima, ne svima. Ali i kada to čini, čini da tako učvrsti nečiju vjeru, naročito onda kada s tim čovjekom nešto veliko planira. Tako je bilo s Abrahamom, tako s Isusom i apostolima. Apostole Bog sprema na veliko iskušenje: uskoro će njihov voljeni Učitelj morati gorko trpjeti i umrijeti strašnom smrću. Zato Bog jača njihovu vjeru. Isus je to radio svojim poukama i čudesima kroz tri godine svoga javnog djelovanja.

Apostoli će biti poljuljani u vjeri kad su ostali bez Učitelja, ali, kad se malo priberu, svega će se toga sjetiti i Isusu vjerovati. Bog i od nas ima pravo tražiti vjeru. Vjerovati nije uvijek lako. Čovjeka nagrizaju sumnje, lomi ga zlo koje ga stiže, koleba ga bolest i smrt, bilo vlastita, bilo bliskih osoba. Ako gradi samo na svome umu i razmišljanju, neće mu to biti dovoljno. Naša je sigurnost Bog i njegova obećanja. Zato snažimo svoju vjeru nadahnjujući se na onima koji su prije nas prošli svoje katarze kako bi doživjeli i iskusili neopisivu Božju blizinu. Sve je to iz razloga da naučimo biti bolji ljudi.

 

''U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: ''Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji''. Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: ''Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!''. I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Iz Evanđelja po Luki

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.